Humanizacija AI sadržaja

3. avgust 2025.

Humanizacija AI sadržaja

Da li ste ikada pročitali tekst koji je za vas napisala veštačka inteligencija i pomislili: “Hmm, ovo zvuči kao da ga je pisao robot – gde je nestala ona iskra ljudskosti?” Ja jesam. Kao programer koji uz kod voli i da piše, ideja da mi AI pomogne oko blog sadržaja bila je izuzetno primamljiva. U teoriji, dobijem prvi nacrt teksta dok ja pijem jutarnju kafu – milina! Međutim, realnost me je nasmejala (i malo zabrinula). Prvi put kad sam prepustio “pero” mašini, rezultat je bio gramatički tačan i informativan, ali nekako… bezličan. Nedostajao je onaj ljudski šmek – osećaj da iza reči stoji stvarna osoba sa karakterom, humorom i iskustvom. Tekst je lično meni delovao kao da ga je sastavio dobro utrenirani algoritam, a ne strastveni autor od krvi i mesa.

Kako da tekst koji piše AI zvuči kao da ga je pisao čovek to je često pitanje, ali AI ne treba da piše, on je najbolji za istraživanje i struktuiranje ideja, nije potrebno da on menja vas kao pisca, to ne vodi nigde, eventualno može da pomogne u SEO svrhe, ako ne umete sami i ne želite da unajmite pisca tu može da pomogne.

Nije cilj da zamenimo ljude kreativce, već da spojimo najbolje od oba sveta – mašinsku produktivnost i ljudsku originalnost. Upravo to mi prolazi kroz glavu dok posmatram ovu fotografiju – mehanička ruka pruža prst, a naspram nje ljudska ruka.

Sličnu ispruženu ruku osećam i u stvarnosti – tehnologija mi nudi pomoć, ali na meni je da uspostavim konekciju i udahnem dušu u ono što zajedno stvaramo. Jer koliko god da AI postaje pametan, čovek je taj koji ume da bude duhovit, sarkastičan, emotivan i – pa, ljudski zar ne?. Zato sam rešio da mašinu ne odbacim, već da je “pripitomim”. Ako već koristim AI alat za pisanje, hoću da moj glas i dalje dominira. U nastavku delim svoje iskustvo i savete kako postižem da AI generisan sadržaj zvuči više kao ja, a manje kao generički robotski izveštaj.

Zašto AI pisanje zvuči tako robotski?

Pre nego što uskočim u trikove za humanizaciju, važno je razumeti problem. Zašto AI generisan tekst uopšte ispadne suvoparan ili “mehanički”? Razloga ima više. Prvo, AI modeli (poput GPT-a) trenirani su na gomili postojećih tekstova sa interneta. Oni ne smisle nešto novo od nule, već statistički predviđaju reči na osnovu onoga što su pokupili iz postojeće literature. Rezultat toga često bude utegnut, korektan prosečan tekst – onakav kakav bi napisao neki ultra-polirani birokrata, ili još gore, udžbenik. Nema tu previše rizika ni iznenađenja. AI voli da igra na sigurno i da ponavlja uopštene fraze koje je često viđao. Nije čudo što ponekad dobijemo osećaj da svi AI članci liče jedan na drugi – ponavljajući sadržaj AI ne izgleda prirodno, već kao klonirana kopija bez duše.

Drugo, AI nema emocije ni životno iskustvo. Ne može zaista da se seti one smešne anegdote sa vašeg fakulteta, niti da oseti ponos što je rešio neki težak bug posle neprospavane noći. Samim tim, u AI tekstu često fali lična nota – ona iskra empatije ili strasti koju čovek unese kad ga tema lično pogađa. AI neće spontano ubaciti ni dobru šalu (osim ako je ne zatražite, pa i tada ćete verovatno dobiti nešto mlako). Emocionalna ravnoteža teksta je često problem: robotski generisan sadržaj ume da bude hladan i neutralan. Nije da AI ne pokušava – ali to je poput glume bez pravog osećaja. AI sadržaju nedostaju emocije, dok humanizovan tekst uspostavlja emotivni kontakt sa čitaocima.

I konačno, AI zna da bude previše formalno “uštogljen”. U želji da bude tačan, često piše u pasivu, koristi komplikovane fraze ili zvanični ton. Setimo se onih pravnih uputstava ili uštogljenih uputstava za upotrebu – e, tako nekako. Na primer, ako ostavite AI da piše bez nadzora, rečenica će češće ispasti: “Kod je napisan od strane programera” umesto “Programer je napisao kod.” Takav pasivan stil zvuči ukočeno. Zaista, AI tekst je sklon pasivnoj konstrukciji koja deluje manje prirodno. Sve su to razlozi zbog kojih sirovi AI nacrt retko kad oduševi čitaoca. Dobro je što rešenje postoji: čovek – dakle vi, mi – mora da umeša prste i doda sastojke koje mašina ne poseduje. A to je lično iskustvo, da je okosnica teksta vaše znanje koje malo struktuirate uz pomoć mašine.

Kako udahnuti ljudskost AI tekstu kroz praktične savete

Nakon dosta eksperimentisanja, shvatio sam da AI može biti odličan “ko-autor” – ali samo ako ja obavim onaj ključni, ljudski deo posla. Evo konkretnih tehnika i saveta koji su meni pomogli da tekst pisan uz pomoć AI alata zvuči kao pravi ljudski sadržaj (a ne generički robot koji recituje činjenice):

  • Zadajte AI-u jasan ton (već u promptu): Pre nego što AI išta napiše, ja mu pokušavam dati malo ličnosti kroz uputstva. Na primer, napišem prompt tipa: “Napiši blog post opuštenim, razgovornim stilom, sa ponekom šalom, iz prvog lica.” Time od starta usmerim generisanje ka nečemu živahnijem. Što konkretnije objasnite kakav glas želite – da li neformalno obraćanje “ti”, malo sarkazma, ili entuzijastičan ton – to će i AI pogoditi prirodniji ritam. AI ne ume da “čuje” naš glas, ali ga možemo istrenirati primerima i opisom željenog stila. U suštini, budite specifični sa instrukcijama kako biste dobili bolji rezultat. Naravno, ni najbolji prompt neće obaviti sav posao, ali dobar početak pola posla znači.
  • Priče i anegdote su zlato: Jedna od najvećih mana AI teksta je nedostatak ličnih priča. Zato volim da u sopstveni tekst ubacim anegdotu ili lično iskustvo kad god je to moguće. To može biti nešto jednostavno: kako sam se prvi put susreo sa AI alatom, neka smešna greška koju mi je izbacio usred teksta, ili poređenje sa situacijom iz mog života programera. Takve stvari momentalno dižu zanimljivost sadržaja na viši nivo – čitalac oseti da tu ima nekog. Ljudi se prosto lepe za priče iz realnog života i lična zapažanja autora. AI toga nema u svom arsenalu, ali vi imate. Recimo, pisao sam skoro tekst o AI alatima za fotografije (to ću za koji dan do tada samo o fotografiji) i ubacio kako sam se osećao kao dete sa novom igračkom isprobavajući te alate. Taj mali lični detalj učinio je tekst toplijim. Dakle, ne libite se da dodate svoje primere, sećanja, pa i ispovesti – tako vaš sadržaj postaje jedinstven i autentičan.
  • Humor (smeh) i emocije: Kada čitam neki blog, ništa me ne osvoji kao kada osetim autorov smisao za humor ili iskrenu strast prema temi. Za razliku od AI-a, nama ljudima je dozvoljeno da budemo pomalo neformalni pa i luckasti. Ubacite tu i tamo neki duhovit komentar, doskočicu ili čak ironiju na svoj račun. U mom slučaju – kada vidim da je AI izbacio neku ukočenu frazu, ja je začinim malom šalom. Npr: AI napiše “Ovaj pristup može biti koristan za poboljšanje produktivnosti.”, a ja dodam: “…što je fancy način da kažem da pokušavam da ubedim sebe kako me AI neće okačiti o zub vremena (šalim se malo).” Tako čitalac vidi da tekst ipak piše čovek od krvi i mesa, sa svim svojim mislima i osećanjima, pa i strahovima. Takođe, izrazite i emociju gde odgovara – ako vas je nešto oduševilo ili frustriralo u procesu pisanja uz AI, pomenite to. Robotski tekst je emotivno ravan, ali humanizovan tekst rezonuje sa emocijama i gradi vezu sa čitaocem. Naravno, pazite da humor služi poenti i tonu teksta – nije cilj pretvoriti članak u komediju po svaku cenu, već dodati prstohvat začina da lakše klizi.
  • Aktivan i razgovoran stil, umesto pasive: Već sam pomenuo da AI voli pasiv. Da tekst zvuči življe, skoro uvek prepravljam rečenice da budu u aktivnom obliku. Umesto “Postignut je značajan napredak uz pomoć AI alata.” napišem “Napredak koji smo uz AI postigli je značajan.” ili još bolje direktno: “Uz pomoć AI postigli smo značajan napredak.” – da jasno čitalac vidi ko šta radi. Aktivni glas deluje prirodnije i razgovornije, dok pasiva zvuči formalno i distancirano. Uz to, trudim se da pišem kao da nekome pričam: obraćam se čitaocu sa “ti” ili “vi” (u zavisnosti od konteksta), postavim pitanje u tekstu, ubacim uzvike poput “verovali ili ne” ili “pogodi šta se desilo?”. Takve sitnice razbijaju monotoniju. Dok AI često piše kao izvještaj, ja želim da moj tekst čitaocu deluje kao razgovor sa prijateljem uz kafu – opušteno, jasno i sa ponekim osmehom.
  • Skratite tralala, sažmite misao: AI ponekad ima tendenciju da okoliša ili koristi previše komplikovane izraze da bi zvučao pametno. Rezultat? Dugačke rečenice od kojih zaboli glava, ili stručni žargon koji može zbuniti čitaoca. Dok prolazim kroz AI nacrt, sečem sve suvišno. Dugačka rečenica cepa se na dve kraće, to je inače korisno, zarez često može biti tačka. Kompleksna reč se zamenjuje jednostavnijom, ako ne umanjuje smisao. Na primer, ako AI napiše “implementacija proaktivne sinergije alata”, ja ću to prevesti u nešto tipa: “korišćenje alata zajedno na pametan način” (da, zvučalo je bolje i u mojoj glavi 😄). Pojenta je: želiš da te razume i kolega senior developer i onaj mlađi koji tek uči, pa i neko iz sasvim druge struke koga je tema zaintrigirala. Preduge, trome pasuse skratim ili razbijem u listu (iako volim stil tipa Dostojevski). Sve što zvuči kao kalup iz korporativnog saopštenja – refraziram svojim rečima. Time tekst postaje čitljiviji i prijateljskiji za publiku. AI često proizvodi suvišne floskule i ponavljanja, tako da svesno uklonim te “umetke” i ostavim suštinu. Ukratko: budi koncizan – ljudima je pažnja kratka, a ljudski je i biti direktan.
  • Proverite činjenice (i izbacite netačnosti): Jedna opasna mana AI pisanja – ume samouvereno da plasira neku netačnu ili zastarelu informaciju. Nikad ne verujem slepo AI-u kada iznosi brojke, činjenice ili tvrdnje. Uvek proverim takve navode: brzo guglanje ili oslanjanje na sopstveno znanje (nemojte pisati generalno o stvarima o kojima ne znate dovoljno). Ako je podatak zastareo – zamenim ga svežijim izvorom ili ga skroz izbrišem. Ovo je ključno ne samo da bi tekst bio tačan, već i da sačuva kredibilitet autora (mene/vas). Čitaoci cene kad iznesemo proverene informacije, a gube poverenje ako uhvate grešku. Autentičnost i tačnost na prvom mestu. Ponekad AI krene i da ponavlja neku misao drugim rečima više puta (valjda da ispuni kvotu?). I to sečem bez milosti. Svaka rečenica treba da donosi nešto novo ili bar da lepo vodi priču – nema mesta za robotičko vrtenje u krug. Ne zaboravite – vi ste urednik koji kontroliše kvalitet sadržaja koji AI izbaci.
  • Čitajte naglas svoj tekst: Jedan trik starog kova – ali neverovatno koristan – jeste da pročitate naglas ono što ste napisali (bilo da je AI pomogao ili ne). Kada čitate naglas, odmah čujete da li nešto zvuči trapavo, ukočeno ili neprirodno. Sve što vam zapinje na jeziku ili vam zvuči kao da čitate seminarski rad robota, treba da se prepravi. Ja to radim gotovo uvek u završnoj fazi. Ako mi neka rečenica zvuči kao da je izgovara C-3PO iz Ratova zvezda, znate već – preformulišem je u opušteniji ton. Čitanje naglas takođe pomaže da uočim da li moj glas odzvanja u tekstu. Da li bih ja to tako rekao u razgovoru? Ako ne bih, menjam. Cilj je da finalni tekst, iako možda inicijalno generisan uz pomoć AI, zvuči kao ja kada ga glasno pročitam. Kada postignete taj efekat – čitalac praktično čuje autora u svojim mislima – onda znate da ste uspeli da humanizujete sadržaj.
  • Ne oslanjajte se 100% na AI: Možda zvuči čudno u članku posvećenom AI pisanju, ali važno je reći: umerenost je ključ. AI je super za ubrzavanje pisanja, za brainstorming ideja, za strukturu, pa i da me pogura kad zapnem. Ali ako ne umete sami ništa da napišete i nemate svojih ideja, nije pisanje za vas (smeh). Šalim se malo, ali zapravo – probajte svakako, možda tek otkrijete kreativca u sebi. Poenta – AI će vam dati osnovu, ali finalni touch mora biti vaš. Ja volim da prvo zamislim glavnu poruku i strukturu teksta u glavi (ili skiciram na papir), pa onda koristim AI da razradim određene delove ili da sugerišem bolje formulacije. Ali ne dozvolim da cela poenta bude nečija tuđa – ni tuđa, ni mašinska. Kada dobijete nacrt od AI-ja, pokušajte posle postepeno da se “osamostalite” od njega. Recimo, možda prvih par puta AI napiše 80% teksta a vi dopišete 20%. Vremenom obrnite taj odnos: AI će biti tu za 20% pomoći (ideje, istraživanje, lektorisanje), a vi ćete pisati onih 80% svojim rečima. Tako ćete izbeći da sve što objavite zvuči isto (jer AI ume da uniformiše stil) i razvijaćete svoj autorski glas.
  • Pišite za ljude, ne za algoritme (SEO): Nekad nas potreba za posetama natera da optimizujemo tekst za pretraživače, ubacujući ključne reči, prateći SEO recepte i slično. Međutim, ovaj članak – a i svaki koji smatram vrednim – fokusira se pre svega na kvalitet za čitaoca, ne na mehaničko ugađanje Google-u. Google je još 2023. izjavio da nagrađuje kvalitetan sadržaj, bez obzira da li ga je pisao AI ili čovek. Dakle, ako napišete nešto zaista korisno, zanimljivo i ljudsko, ne brinite – pretraživač će to već prepoznati i publika će doći. Čitaoci uvek preferiraju autentičnost i pouzdanost sadržaja, a to postižete upravo gore navedenim koracima. U krajnjoj liniji, pišemo ljudima, ne botovima. A ironija je da što bolje pišete za ljude, to ćete bolje proći i kod SEO “botova” dugoročno. Zato nemojte robovati nekoj SEO formuli do te mere da ugušite svoj stil. Radije se koncentrišite da tekst bude prirodan, koristan i prijatan za čitanje – to je win-win i za publiku i za vas.

Lični osvrt – niša bez njega

Moram priznati, moj odnos sa AI alatima za pisanje prolazio je kroz razne faze – od početnog oduševljenja, preko skepticizma, do sada već prilično izbalansiranog partnerstva. Dilema koja me je često mučila bila je: hoće li me korišćenje AI-a učiniti lenjim ili uništiti moju originalnost? Na početku, svaki put kad bih dobio gotov pasus od AI-ja za minut, osećao sam se pomalo kao varalica. Kao, ja sam autor bloga, a pola teksta nije moje. Međutim, shvatio sam ubrzo da je to ista ona debata koja se vodi decenijama sa raznim alatima. Da li programer koji koristi stackoverflow (ili GitHub Copilot danas) vara jer nije izmislio sav kod sam? Naravno da ne – alati su tu da nam olakšaju repetitivne i dosadne delove, da ubrzaju protok ideja, ali ne i da zamene razmišljanje i kreativnost.

Počeo sam da posmatram AI kao sparing partnera u pisanju. On mi dobaci loptu (tekst), a ja je uhvatim i onda odigram potez – doteraću stil, dodaću primer, promeniću redosled misli ako treba. Ponekad se osećam kao da radim pair writing sa AI kolegom. 😄 Istina, taj kolega (za razliku od ljudskog) nikad ne prokomentariše “ej, ovo ti ne valja”, nikad se ne umori i ne traži pauzu – ali isto tako neće inicirati genijalnu ideju iz čista mira niti će se nasmejati mojim forama. Sve sam to i dalje ja. Shvatio sam da, dokle god aktivno učestvujem u procesu i ne prepustim sav posao mašini, moj autorski integritet je tu. AI je postao kao pametni editor ili dokumentarista koji mi pruža činjenice, predloge, a ja sam režiser koji vodi priču.

Naravno, i dalje postoji onaj blagi strah: šta ako vremenom svi tekstovi počnu da zvuče slično jer ih piše isti algoritam u pozadini? Mislim da je odgovor upravo u svemu gore navedenom: čoveče, unesi sebe u svaku rečenicu koju objaviš! To je nešto što ne mogu dve osobe da urade isto – a kamoli AI koji nema životnu priču. Kad god me uhvati sumnja, setim se zašto sam uopšte krenuo da pišem blog kao programer: da podelim svoja razmišljanja, iskustva i stavove sa zajednicom. AI mi tu dođe kao dobar alat da brže stignem od ideje do prve verzije teksta, ali taj tekst neće imati vrednost ako ja ne ubrizgam tu ljudsku komponentu.

Za kraj, još jedna zanimljivost: pojavili su se čak i alati koji su namenjeni baš tome – da “humanizuju” AI tekst. Zvuči smešno, zar ne? Dakle, koristiš AI da napišeš tekst, pa onda drugi AI da taj tekst preradi da zvuči kao čovek! 🙃 To valjda dođe kao neki filter koji uklanja onaj robotski “potpis”. Iako je lepo što i to postoji (tehnologija na kvadrat!), ja ipak verujem da vam to nije potrebno ako primenite sve ove savete. Vi ste najbolji “filter” za humanizaciju svog sadržaja. Uostalom, kad već ulažete vreme da pišete, sigurno želite da u tome ima vas. A i čitaoci će to osetiti. Internet je preplavljen generičkim člancima i svi lako provale kada je nešto bez duše. Ne želimo valjda da nam blog postovi budu samo još jedan u nizu generisanih tekstova koji će neko preleteti pogledom i zatvoriti?

Zaključak: AI pisanje za web nije magično dugme koje izbacuje savršen tekst na tacni – bar ne ako ciljate na pravu, ljudsku konekciju sa publikom. Ali, u kombinaciji sa vama kao urednikom i dopisivačem, može biti moćno oruđe. Kada spojite brzinu i produktivnost AI alata sa kreativnošću, humorom i empatijom ljudskog autora, dobijate najbolje od oba sveta. Ja to vidim kao partnerstvo gde svako radi ono u čemu je dobar: mašina šljaka neumorno i daje kostur, a čovek dodaje srce i dušu. Rezultat je sadržaj koji je i efikasno proizveden i prijatan za čitanje. Zato se ne plašite AI-a, ali ga ni ne puštajte da piše umesto vas. Iskoristite ga da pišete bolje, ne da biste vi pisali manje. Ironično, što više “humanizujete” AI tekst, to ćete se i sami osećati prisutnije i ponosnije u svom radu. A na kraju dana, to je ono što pisanje (bilo kodom ili rečima) čini zadovoljstvom – taj osećaj da ste nešto stvorili i da je to autentično vaše, uz malu pomoć jednog digitalnog asistenta.

Happy writing!

Komentari

Napišite odgovor ili komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


© Slobodan Mirić - Dnevnik jednog programera