Antiratno pevanje

4. avgust 2022.

Antiratno pevanje

Bob Dylan – deo stihova završetak pesme Masters of war

Dopustite mi da vas pitam
Je li vaš novac tako dobar
Hoće li vam kupiti oproštaj
Mislite li da tako može
Mislim da ćete saznati
Kada vaša smrt uzme svoje
Sav novac koji ste dobili
Vam nikad neće vratiti nazad dušu

I nadam se da ćete umreti
I da će vaša smrt doći ubrzo
Pratiću vaš kovčeg
U bledo popodne
I gledaću dok vas spuštaju
Dole, u večni krevet
I stajaću iznad vašeg groba
Dok se ne uverim da ste mrtvi.

Stihovi koje sam stavio na početku su i moja poruka svim hučkačima rata 🙂

Danas je dan koji se desio pre 27. godina u krvavom bratoubilačkom ratu između jednog naroda Srba i Hrvata. Kada sam na moru ne primetim nikakvu razliku između nas i potpuno sam siguran da su ljudi svuda  isti, nastranu što nam je isti jezik. Verujem da je vetar gospodara rata sa zapada pocepao narod, pocepao Hristovu  rizu i pljunuo na sve nas. Srbi kao narod sudbinski ugnježden međ interese istoka i zapada jede svoje stradanje vekovima. Od svih ratova najbolniji je zadnji gde je isti narod Jugoslavije doživeo najveću ponižavajuću kataklizmu.

Današnji dan mi je postao još teži jer su me dodatno dirnule reči pesme kuma Milana, možete poslušati i pročitati ovde. Ne kudim ja kuma nego sam ja mekog srca pa me lako stužiti, kao da su juče reke ljudi iz Hrvatske pošle na bolan put, mnogi u nepovrat. Sam rat  u Ukrajini  je takođe veoma velika i bolna rana na stranicama moderne istorije. 

Moj predlog da ne nikada ne prihvatamo odlazak u ratove dok svi naši vlastodršci sede u foteljama, onaj ko započne mora i da vodi rat.

Rat je bio težak i za drugu  stranu, sve strane su gubitnici u ratovima. Moje poreklo je baš iz sadašnje države Hrvatske, iz Like, Banije i Korduna su svi moji. Njih je drug Joška poslao u Vojvodinu vozom bez voznog reda posle drugog svetskog rata.

Danas se u Novom Sadu dešava kultura sećanja na žrtve Oluje, dok se opet dan kasnije slavi na pobedničkoj strani. I od naših vlastodržaca ide retorika koja kaže da smo mi debili što se kupamo na Jadranu, a u redu je „lizanje“ sa Orbanom kao da nije isto što su Mađari u Čurugu, Novom Sadu, Žablju,  Bečeju bacali Srbe pod led….I posle ružnih dana rata živimo dalje, kao i sa Nemcima posle Drugog svetskog rata. Stratište istorije i strašni sud čeka sve „gospodare“ zla, to nije uopšte naš posao, ako neko negira žrtve koje je „stvorio“ to mu neće proći „nenaplaćeno“….Današnji skup u Novom Sadu će biti u duhu sendviča i autobusa sa svih strana, pa bolje bi bilo da svi zajedno sednemo u svojim kućama, hramovima i na televizijskim kanalima i molimo se svi zajedno 5 minuta za sve stradale. Dok Srbi iz Like uživaju u novim životima u Australiji, Americi i diljem zemljinog šara. Pre par godina sam posle mora prolazio „pustom“ dedovinom, nema ni Srba ni Hrvata, nešto malo Hrvata…Upeglali ameri puteve, ali nema ljudi.

Mene bole sve žrtve svih ratova, svih strana, saosećam sa svim slabima, nemoćnima, bolesnima……Razmišljam o deci iz Ukrajine koja ni kriva ni dužna pate…..meni idu suze dok ovo pišem, otišao sam u drugu sobu, da me ne vide žena i deca, da ne misle da sam lud.

Na svetu nema mesta kao što je bio dom

Kum Milan me je dirnuo pesmom kao nekada imenjak mu Mladenović sa pesmom Idemo. Sećamo se svi i pesme Rimtutuki benda Mir brate mir. Evo atmosfere sa živog izvođenja, ono što je važno članovi bendova EKV, Partibrejeks i Električni Orgazam su snažno istupili sa antiratnim pevanjem, jer je to jedino normalno. Pobedila je tada narodna muzika uzeli smo puške u ruke, i počelo je. Čista voda je postala malo krvava.

Rat je prošao i spaljena sela su mahom obnovljena, ljudi suprotnih strana su krenuli zajedno na pecanje, oni kojima je neko stradao su dublje ranjeni i oni su ostali žrtve, preživeli, a žrtve.

Moj brat Goran Bog da mu dušu prosti je sa porodicom izbegao iz Like i bio smešten u kući mog dede koji je radio u Njemačkoj. Na godišnjicu pada Krajine je obukao uniformu i ispalio koban metak u potiljak. Nije nikada mogao da se adaptira na život u Apatinu. Lepo reče kum „na svetu nema mesta kao što je bio dom“. Goran je bio jako dobra duša, kada bih ga zvao na druženje nije nikada hteo, u grad, da jurimo devojke i slično. Ali kad stigne ogrev i slične akcija tu je bio prvi. Evo koja suza za brata Gorana. Mislim da je jedna žrtva previše, a ne toliko mrtvih i prognanih. ubogi ljudi su krenuli na put bez igde ičega, većina praznih džepova. Dok su zveri rata kasnije avanzovale, gladeo sam kako istovaraju teničku robu iz oklopnih transportera, govna – izvinite nemam lepšu reč. Sunce je prestalo da sija, porodice su rasute tuđinom. Roditelji su preneli Goranove kosti u Liku, kada je sahranjivan majka mu je narikala, „Sine gde da te ostavim u tuđoj zemlji“ ime naroda nije dovoljno da bi negde imali dom. Opet i još jednom Na svetu nema mesta kao što je bio dom, kume svaka čast za ove reči….

Pogane horde sa svojim čeličnim mecima su uplakale mnoge majke…..Turbo narodnjaci su pobedili, muzika koju  slušamo je naš odraz u ogledalu, ako se saživimo sa rečima nekog degenerika pa mi smo isti kao on.

Mir u svetu može doći kao prirodna posledica univerzalnog presvetljenja

Čitao sam na godišnjem knjigu o Morisonu, koji je kao i Dženiska i Hendrix doživeo misterioznu smrt, a bili su glasnogovornici gospodarima rata u Vijetnamu…….

Neznanje je veliki defekt sveta, učimo odvratno lažiranu istoriju, istorija istog događaja građanskog rata u Jugoslaviji ima tri verzija….Od kada sam to shvatio ozbiljnije čitam razne biografije i romane koji su iz raznih perioda istorije gde vinovnici vremena prenose kako je tada bilo i to je prava istorija.

Ni jedna srušena ulica ne može da se popravi, prolazim jednom godišne Vukovarom, tamo je vreme stalo, verovatno je slično i drugim stratištima gde su stradali Srbi u Jasenovcu, da ne nabrajamo…..

Da li tuđina može da postane dom….Nisam srećom probao, ali umem i saosećam sa svim ubogim ljudima koji su krenuli na put bez igde ičega….Ni jedno dete garavoga lica nema opravdanja sa tragom rakete u oku.

Zato ja dižem glas na sve jajare sveta i pozivam sve normalne ljude da nikada više ne polazi ni u jedan rat dok oni krkaju u kabinetima, nego da ih mi izvučemo iz toplih kancelarija i „poteramo“ niz drum da se dogovore, ali ona Teslina poruka „Mir u svetu može doći kao prirodna posledica univerzalnog presvetljenja“  je verovatno jedini ishod, ali evo ja pozivam da svi ustanemo protiv Gospodara rata.

Zamislite da svi odložimo oružje, a to je moguće, ako svi počnemo da mislimo i iskoristimo minmimalan ljudski potencijal…..I izvučemo jajare na ulicu i u prve redove, zašto bi neko vodio rat iz kabineta, a neko iz kaljavog rova…….Treba svi da kažemo Zabranjujem kao Milan Mladenović svojevremeno.

Popravljanjem sebe popravićemo svet celini

Evo ja iz svog grla vičem Zabranjujem, hajmo to zajedno. Uključimo mozak, prigrlimo kulturne tekovine, budimo ljudi. Nije to lako i ovo što pišem je svakao samo vapaj jednog grla koje je u manjini…Ljudi su povodljivi i lako padaju na priče koje su potpuno nenormalne, zdrav razum je samo potreban i možda kućno vaspitanje.

Svakako je da ono što mi jesmo su naše misli što je rekao mudri i Bogoljubivi starac Tadej. Ako slušamo trash muziku, gledamo zadrugu, farmu, čitamo lažne vesti svakodnevno to smo onda mi, to je onda prostor u kojem Nečastivi mrsi naše konce i onda imamo svet ratova, jer ako gomila idijota ima loše misli to onda ne može bolje.

Odavno je Štulić pevao o predahu između ratova, ali ne, ne treba ugušiti svoj glas. Starac Pajsije sada već sveti na čijem grobu (u selu Surotu kod Soluna) sam bio sa kumom Milanom, prolivao sam suze umiljena jer reči takvih ljudi su ono što treba da nas vodi, a ne reči Cece, Jelene Karleuše i ostalog smeća, ako to slušate idite kod doktora……nemojte se ljutiti, ali njihove reči su izmete govornog mehanizma. Dok je bogomudri starac Pajsije govorio da popravljanjem sebe popravljamo deo Crkve, ovo možemo shvatiti i univerzalno. U pravoslavlju Crkva su svi živi i mrtvi u Hristu, no poruka je vanvremenska i van religijska, ako svi ljudi na zemlji poprave sebe, onda će i ceo svet biti bolji.

Komentari

Napišite odgovor ili komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


© Slobodan Mirić - Dnevnik jednog programera