Da li postoji savršen život?

2. jun 2024.

Da li postoji savršen život?

Moj savršen život sam pokušao dočarati na izdvojenoj slici ovog članka, nije takav, ali čini se da iako nije savršen kako ga ja zamišljam ipak ove gugutke koje čujem kroz prozor (koje me podsećaju na neke zvuke ranog detinjstva) i miris Dunava na 100m od prozora moje dnevne sobe ipak nekako me čine zadovoljnim.

Mi smo rođeni da nam nešto fali i nije lako namestiti sve boje života u savršenu dugu. Iako sam tek skoro 3 decenije žitelj Novog Sada navikao sam se i počeo stvarno da volim Novi Sad. Fali mi sve ono što slušam u pesmama Đoleta Balaševića, ali kako možemo živeti samo trenutni život nema puno vajde od žala sa prošlim vremenima….Uvek su prošla vremena uvijena u polubajku i u svim vremenima svi nekako se žale na „novotarije“ koje su odlika svih vremena. Naše vreme je vreme velikog tehnološkog prevrata koje donosi otuđenje. Navalilo nam se to breme koje moramo da nosimo.

I onda polako setim se da su životi velikih umetnika isto bili obični životi ne uvek sretni, već čak i tužni i ovakvi i onakvi…Van Gogh nije prodao ni jednu sliku za života i nije bio sposoban za život, pomagao ga je brat Teo. Evo predloga za čitanje „Žudnja za životom„. Ja sam plako iskreno potresen na kraju ove knjige. O ovoj knjizi biće poseban tekst.

I tako dok razmišljam o savršenom životu sećam se Hemingveja i koliko su mi značile njegove knjige u mladosti, moram nešto ponoviti što pre na primer „Sunce se ponovo rađa„. I u njegovoj knjizi su postojale iste „muke“ koji mi „mučimo“ danas.

Roman se bavi temom „Izgubljene generacije,“ kroz grupu mladih Amerikanaca koji su izgubili iluziju nakon Prvog svetskog rata. Likovi u knjizi su prikazani kao izgubljeni i bez cilja, često bežeći od svoje traume kroz alkohol, ljubavne afere i putovanja.

Centralna ljubavna priča je kompleksna ali i tragična. Impotencija, posledica ranjavanja u ratu, predstavlja glavnog lika tj njegove nesposobnosti da ostvari pravu ljubav i intimnost. Kada se setim svoje mladosti nije bilo ranjavanja i tih boljki, ali i moja generacija je imala ratove i mi smo tragična generacija zapravo i ja se sećam svoje izgubljenosti, propalih ljubavi i drugih boli koje smo morali proživeti svakako.

Roman se bavi takođe temom hedonizma i praznine koja često prati takav način života, ah koliko sam jutara osećao prazninu posle noći neprospavanih podražavajući svoje heroje mladosti Hemingveja, Bukovskog, Henrija Milera (smeh). Likovi kod hemingveja traže zadovoljstvo i smisao u zabavi i luksuzu, ali često osećaju unutrašnju prazninu, a upravo to smo i mi tražili, jedino što nismo imali luksuz.

Mislim da ne budu sad samo ovi bitnici i otpadnici naši heroji čitao sam dosta i Dostojevskog, manje Tolstoja…Kao i druga dela iz psihologije, epske fantstike itd……Pa sećam se Knut Hamsuna i romana Glad auuu čoveče….U kasnije doba kad sam otkrio našu domaću duhovnost pravoslavnu izvukao sam se iz beznađa čitajući svete oce pre svih Svetog Teofana Zatvornika, Svetog Inokentija Irkustskog, Svetog Serafima Sarovskog, Svetih Staraca Pajsija i Porfirija….Oni su me spasili beznađa koje život „umetnika“ u mladosti muči. A ja sam samo hteo da sviram blues i da budem kao heroji iz romana koje sam voleo i podražavao sam i svesno i nesvesno takav život.

Ono što kod Hemingveje posebno oduševljava su priroda i tradicija, to je ono što je baš upečatljivo. Opisi prirode tokom fieste u Pamploni i ribolova u Pirinejima, su kontrast modernom, urbanom životu likova. Ovi trenuci predstavljaju mogućnost pronalaženja mira i smisla u tradicionalnim vrednostima i prirodnom svetu. A ove stvari su konstantno aktuelne.

Naša Vojvodina jedna i jedina….

Što kaže Đole Balašević „Nebo i zemlja su spojeni šavom i jedini kamen je onaj pod glavom“….I sad ću morati malo da izazivam sa ovim „autonomaškim“ izlivom privrženosti ovoj zemlji koja je naš dom….Zapravo shvatio sam da je mesto gde živim toliko lepo da mi ne treba ova slika sa početka (naravno da mi smeta bespravna gradnja, smeh)…..Hvala puno Balaševiću što nam je pomogao da Vojvodinu vidimo lepšu kroz njegove stihove i meni lično pomogao da zavolim mesto u kome živim i ne doživljavam druga „lepša“ mesta kao neki nedosanjani san. Da se razumemo volim ja sve zemlje i naše bivše države pogotovo, ali i druge prostore gde žive dobri ljudi, ali….ove gugutke sa početka teksta koje čujem kroz prozor dok pišem ovaj tekst su mi draže od bilo čega….I u svom nesavršenom životu nalazim savršenstvo jer je to jedino što imam. Nije to naopaka bajka, ljubav je pobedila….Pogotovo jer sam u tom gradu našao onu sa kojom želim sva preostala leta da provedem……

Komentari

Napišite odgovor ili komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


© Slobodan Mirić - Dnevnik jednog programera