Između života i smrti
Nepune 2 nedelje kako nas je napustio Masimo Savić otišao je sa ovog sveta i Zvonko, moj drugar iz vojske, koji se kasnije oženio sa koleginicom moje žene, otišao je u 43. godini života. Njegov odlazak me pogodio, jer iza sebe je ostavio troje dece, najmlađe godinu dana….Kako da me ne pogodi….Ali kad god se ovakve stvari dese razmišljamo naglašeno o životu, smrti, o prolaznosti vremena i života…O nepotrebnom nerviranju, o pogrešnim postavkama sveta u kojem živimo….Zapravo sva sila misli i osećanja napadne moj um i dušu….Tuga izazvana odlaskom ljudi koje žalimo je ponekada terapeutska, ponovo se podsetim koliko je bez veze baviti se nebitnim stvarima jer „sutra“ nas nema…..Dok slušam Masimov koncert na Tašmajdanu 3 meseca pred smrt i puštam mnoga sećanja da me „obuzmu“ i u ovom trenutku grlim sve drage ljude koji su otišli na „drugu“ obalu i nalazim se između života i smrti….
Svi ćemo otploviti na drugu obalu i tu nema dileme, ali nekako razmišljam – ne želim da odemo slomljeni, da ne budemo pijuni onih koji vrte propelere ovog sveta. Želim tu da budem na „dohvat“ ruke prijateljima i da pomognem….Da se ne viđamo uz pomoć google kalendara….Veoma žalim što premalo vremena provodim sa ljudima koji su mi odveć dragi i koje volim. Voleo bih da usporim vreme i da fotografije života malo duže zadržim, iako je po prirodi fotografija tren igre fotografa i svetlosti iza toga i ispred toga ima priča. Želeo bih da naše života zamislim kao tipke klavira pod rukama veštog svirača, da se ne odričemo trenutaka koje možemo da provedemo zajedno. Moja nada se hvata za odanost i ljubav prema mnogim slikama života i u roli života se sećam toplote „južnjačkog“ sunca i tople kiše koja se proliva po meni i isparava sa vrele kasarnske piste. Sećam se kada me je ta kiša „zalivala“ i ja se sećao svojih prijatelja u Novom Sadu sa kojima sam jedva čekao da zasviram blues. Zvonko čiji mi je odlazak izazvao bol u srcu bio mi je „saborac“ u „trošenju“ centi života u jednogodišnjoj žudnji za povratkom kući – tada nisam znao da ću se kasnije toplo sećati tih dana vojničkog života. Kada sam krenuo kući i spuštao se niz kaldrmu jedne dugačke ulice u Vranju, plakao sam iako srećan što idem kući ipak tužan zbog mnogih rastanaka. Zvonka je krasio jedan veoma topao osmeh i sada kada je on otišao u zaklon od kiše – sa one strane duge iznova vidim da vremena i mesta sa dragim ljudima zauvek ostaju ostaju deo nas. Tužan sam, teško mi je što njegova deca ostaju bez oca na neko vreme, na skoro ceo svoj život…
Zamišljam nas kao listove koji napuštaju svoje krošnje i vetar nas oduva pre ili kasnije, toliko sam svestan sitniša naših dana i nekolicine jeseni i proleća naših života….i vrlo brzo ćemo svi napustiti svoju krošnju života i postati list na vetru.
Između tačke A (rođenja) i tačke B (smrt) imamo put i vreme koje se brzo ispuni. Evo pre par dana smo moja Taškica i ja proslavilli 17. slavu zajedno…..2. januara na dan kada proslavljamo Svetog Ignjatija Bogonosca (naša slava) i što je meni veoma drago isti dan se proslavlja i Sveti Jovan Kronštatski koji je na mene mnogo uticao – samo žitije je prebitno za mene, a i pouke kroz delo „Moj život u Hristu“ i sve to nekako mi daje dublji smisao provedenom vremenu između tačaka A i B koje sam pomenuo. Uvek u danima oko Božića sam posebno senzibilan jer je rođenje sina Božijeg zapravo velika prekretnica u istoriji sveta. Da se to nije desilo ne znam kako bih ja lično preživljavao jako teške dane, odlaske dragih ljudi, razne muke koje su nam verni saputnik na zemlji. Kada sam i sam bio u „Kamenici“ na „remontu“ – imao sam operaciju na otvorenom srcu – imao sam tumor na levoj pretkomori i to sam otkrio kada mi je ćerka Jovana imala svega 6 meseci…..Taša sa njom došla u posetu i dan pred operaciju smo bili ispred u parku, ja sam je podigao i zagrlio i stisnuo uz sebe sa mišlju, ako operacija ne prođe dobro nikada je više neću zagrliti…..Bogu hvala evo sad 15 godina kasnije gledam svoju ćeru koja je već postala devojka i zahvaljujem Bogu što me je sačuvao tada….Često tako kada razmišljam i „razgovaram“ sa Bogom kroz molitvu, nekako uvek završim sa istom prozbom „Gospode Isuse Hriste pomiluj me grešnog“……Ali sa mislenom završnicom – neka bude onako kako ti misliš da treba……Kažu sveti oci da nas Bog uzima onda kada smo najspremniji za odlazak iz ovog života, teško je nama razumeti sve dubine i tajne života i smrti, teško je nekada prihvatiti sve tuge ovog života iz ljubavi prema bližnjima. Tuga je naš verni saputnik u životu….Kada mi je umro ujak u 27. godini života i majka u 47. godini života bilo je baš teško i život je pokazao zube….ali dunuo je vetar u jedra života…..
I kad otpevamo sve refrene tuge koji su deo naše životne pesmarice u pesmi koja je hit našeg života čeka nas kraj pesme…..Svi otpevamo najbolje što možemo, ali prosto kao i u muzici neke pesme su tužnije i bolnije od drugih…..U ovoj priči u kojoj se sećam pored Masima i Zvonka i mnogih drugih srodnika i prijatelja koji su napustili ovaj svet ponovo proživljavam „otplakane“ tuge. Mnoge stvari proživimo ćutanjem i mnoge drage ljude nisam još stavio u reči jer nekako nisam našao prave reči – Masimo je pomogao svojim stihovima i osećajnošću pesama koje su me mnogo puta lečile. Evo na ovaj način pokušavam sa svima da se malo „porazgovorim“ pre nego se zauvek svi sjedinimo u „životu budućeg veka“. Mnogo puta je bilo kao kod Masima u pesmi Odjednom ti u kapi kiše….Dodirneš me slučajno….U Bogu smo svi jedno i živi i mrtvi, to je nakako najveća uteha, dodirnemo se „slučajno“ u ljubavi i sećanjima – jer jel tako „Ljubav nikada ne umire“.
Mnoge večeri smo kao studenti proveli uz prelepe Masimove stihove i melodije uz razgovore o pitanjima života i smrti, uz Arsena, ispijali čašice života…..Tako da Masimov odlazak ima veći prag bola, jer je mnogo puta stavljao melem na rane života koje su se otvarale. Udahnuli smo kroz pesme život ponovo, nismo se dali….Ali odlazimo polako svi….Nikada se ne zna kada proživlajvamo poslednje životne kadrove…………………………………Kada stine našeg života potroši more, ipak ne može da potroši tragove naših duša koje su nekada „hodale“ zemljom.
U prolazu smo svi….Vidimo se…..
Posvećeno Masimu Saviću i Zvonku Brkiću.
Napišite odgovor ili komentar