Moja priča
Sebe sam uvek doživljavao kao nekoga ko je zainteresovan za razne vidove kreativnih aktivnosti, pre svega muziku i likovnu umetnost. Otuda je došao i veb dizajn kao neka forma u kojoj je potrebno primeniti likovnost.
Taj poriv za stvaranjem me je na kraju odveo na put veb dizajna i programiranja, jer sam uvideo da je to veoma kreativan posao, a ja sam želeo da kreiram. Uz pomoć kodova dobijati slike i razne interaktivne sadržaje to je fenomenalno iskustvo. Tu je potraga za nekim profesionalnim utočištem prestala. Trentno sam sublimirao sve što je kreativna industrija i na toj simbiozi eksploatišem lavinu ideja koje se rađaju svakodnevno, a razvoj ideje mi je velika pasija. Inspirisalo me je da pisanjem koda dobijam slike, tj dizajn elemente, kako da kažem veoma veoma kreativno.
Trenutno sam 45-godišnjak, koji ima neku viziju da sve svoje najbolje ideje ostvari do 50 godine ili do smrti, videćemo (smeh) . Da na nekom malo parčence zemlje sa druge strane dunavske obale, u odnosu na Novi Sad i da u lepoti Srema nalazim momente opuštanjanja ali i stvaranja, dok čovek stvara nekako je lakše. Da na toj zemljici sam sagradim neku drvenu baraku u koju mogu da se sakrijem od kiše i da preko vikenda prespavam. Da mogu da vodim decu da dišu u prirodi i da mogu pod kajsijom koju ću posaditi da se skrijem u hlad i da otvorim lap top i da radim i uživam u isto vreme. Da to je moguće zapravo sve je moguće samo treba ostvariti.
Da se vratimo malo unazad….
U nekoj mladosti posle srednje škole kada je nagon ka spoznaji sebe najjači moja glavna preokupacija je bila muzika. Posle neuspelog studiranja na Višoj poslovnoj školi, koju sam upisao iz meni nepoznatih razloga, pohađao sam jednogodišnju školu tonske realizacije, pored sviranja želeo sam da prodrem u same tajne obrade zvuka. U to vreme me je “potrefila” i vojna obaveza i tu je delić sudbine koje je sve povezao.
U vojsci sam bio vezista i naučio sam jako dobro slepo kucanje, za taj uspeh dobio 7 dana nagradnog odsustva…Taj detalj, taj skill me je usmerio kasnije na programiranje, kada sam hteo da promenim neke životne okolnosti, da promenim posao i pravac uopšte, uplalila se neka lampica u glavi i povezala slepo kucanje sa tim da je to veoma spojivo sa programiranjem, plus druga naginjanja na dizajn su odredila moj put kojim trenutno koračam. Ali taj klik se desio posle otprilike 7 godina rada za iskusnog preduzetnika od koga sam naučio dosta toga, a pre svega da je uspeh u nekom poslu jedno veliko odricanje (žrtva) i nepokolebljivo, uporno i dugogodišnje angažovanje na realizaciji ideje. Pored tih lekcija imao sam i sopstveno iskustvo sopstvene firme i to u dva navrata…
Prvi nesupeli biznis je bio radio stanica, prvo je to bio Studentski radio Jesenjin, a zatim sa promenim imena SFM, studentski FM. Pošto sam imamo partnere u poslu tu je priča specifična, bilo nas je troje, a to je nezgodno iz razloga, što ako su 3 čoveka u 3 razlličita filma, teško je to izrežirati. Nismo se razumeli, prvo ja sam naginjao isključivo pristupu promovisanju kulture i umetnosti, dok su ostali partneri bili drugačiji. Jedan je bio sanjar koji je bio izvan trenutnog vremena, a treći je bio najsvesniji da je suština prodati reklame, tako da to nije moglo da uspe, imali smo uspeh jer smo bili bezkompromisni i sasvim originalni, ali to nije dovoljno za uspeh, ta lekcija mi je bila značajna za posao uopšte. Propadaju veoma dobre ideje, jer od ideje do realizacije postoji mnogo koraka.
Tih dana prestankom rada radija i nemogućnosti da sve složim u glavi i životu, prestao sam i da se bavim muzikom. Posle nekoliko lepih godina i blues maštanja u grupi Šinobusi, prestao da sviram usnu harmoniku, a kada se vratim sad u nazad shvatam da ja i nisam za takav način života, zapravo muzika je moja možda i najveća ljubav. Ja sam nju nekako kao dete doživljavao kao vizuju budućeg posla da budem muzičar u nekom orkestru, ali sudba je htela drugačije, nisam išao u muzičku školu, na žalost ni roditelji nisu prepoznali tu moju ljubav, ili ta ljubav nije bila dovoljna, ne znam više ni sam….A kako stvari stoje nije ni važno. Sad sviram ukulele kada imam vremena i to mi čini potpuno sretnim i prija mi da vežbam pomalo i to je to. Kada smo kod Šinobusa, jedan od prvih veb sajtova koje sam pravio je i sajt Šinobusa, još je live, verovatno nije sve optimizovano kako treba, davno je bilo, ali evo linka (nemojte mnogo da me pljujete, smeh).
Hobby dućan
Posle radija sam držao prodavnicu Hobby dućan, tri godine je trebalo da stvar propadne prvo nismo svi za trgovce, mada je moja nit vodilja bila da ja prodajem slikarski i hobby materijal, da bih sam imao jeftinije sirovine za ručne radove kojim sam se bavio. Restaurirao sam nameštaj i pravio razne suvenire uglavnom od drveta, magnete za frižidere, stalke za sveće, stolove, stolice, ormare……Voleo sam da starim stvarima udahnem novi život, a voleo sam i da stvaram potpuno nove stvari, tu sam negde malo izglancao taj neki osećaj za dizajn. Link do facebook stranice iz tog vremena je na ovom linku. Pored prodaje slikarskog i hobby materijala ideja mi je bila da ja stvaram, da pravim igračke, nameštaj, da se bavim restauracijom raznih komada nameštaja…..svašta sam radio.
Iz tog doba se sećam se nekoliko teških godina, prosto se još uvek nisam pronašao, bio sam sveže oženjen čovek imao sam malo dete. Supruga Tamara i ćerka Jovana su mi bili veliki poticaj. Shvatio sam da nisam više ja samo ja, već i njih dve. Tamara je napustila Bečej i posao i došla u Novi Sad i uplovili smo u bračne vode. Ja sam prodao garsonjeru i uz turbulencije nekako uspeli da kupimo stan u Skerlićevoj ulici u kojoj smo proveli prvih 11 godina braka, ne računajući prvu godinu u kojoj smo čekali da se završi stan koji je u izgradnji. Zašto sad pišem ove stvari, pa prosto jer su važne. Morao sam da pošto je supruga nezaposlena i na porodiljskom i napustila posao i došla u Novi Sad da podmetnem leđa. Problem je bio što nisam znao kako, jer sam ja bio teški sanjar (i sada sam, smeh) i nisam prosto razmišljao tržišno, nisam razumevao stvari….Ali propadanje te firme i manjak u budžetu i propadanje firme su me poprilično uzdrmali, pa sam se zaposlio u firmi Baza mikro sistemi gde sam se bavio sito štampom kao i lemljenjem. Firma za proizvodnju štampanih ploča za elektroniku je bila odlična lekcija.
U Bazi sam shvatio da neću verovatno nikada radeći za drugog dostići kakvu takvu finaskijsku nezavisnost, ali zapravo i druge vrste zavisnosti su problem, ali o njima ću kasnije. Tada je „kliknulo“ u glavi i shvatio sam da treba da pronađem novu viziju u glavi, jer ono što sam najviše voleo – muziku nije bilo isplativo, zapravo ja sam želeo da sviram i nisam razmišljao o tome da postoje i druge vrste obaveza kao građanina sveta. A i shvatio sam da sam i u određenoj meri težak (mi koji potičemo iz Like takvi smo, smeh). Nekako ne volim da radim u okviru sistema, volim ljude, ali ne volim sistem, volim da se pravim pametan, volim da radim mimo pravila, volim da radim kako ja mislim da treba, mislim da treba biti luckast i težiti načinu rada i života kakav želimo, a ne kako je to neko uvreženo pravilo. Kao što rekoh volim da se pravim pametan. A imam i dosta ideja, a takvi nisu dobri u sistemu.
Motivacija
Posle 2 neuspešna biznisa i 7 godina posle tih avantura i rada u firmi, okrenuo sam novi list. Posle propadanja firme Hobby Dućan sam radio još neko vreme, izrađivao drvene igračke i prodavao ih preko Fejsbuka i platforme Etsy, najpoznatije svetske platforme za handmade. Došla je na red treća sreća, iz radnog odnosa sam otvorio firmu Websites Workshop, posle nešto više od pola godine učenja programiranja, i svega 2 ili 3 urađema projekta. Nisam bio siguran u uspeh, za koji generalno ne postoji igra na “siguricu”, dobijao sam savete tipa, prvo razviješ posao pa otvaraš firmu itd….To ima smisla, ali sa druge strane, kako da razviješ firmu koju nemaš, tako da sam se odvažio i neću lagati i pričati bajke da je to bio ni lak put niti da je završen. Preduzetnički put uvek vijuga i potrebno je imati veoma veliku energiju.
Najvažnije u dostizanju bilo kakvog cilja je ogroman rad….
Ja sam kao zaposlen, pored žene i malog deteta, učio noću do 1 pa i 2 sata, a isto tako za vreme posla učio u pauzama, kupio tablet i kucao kod dok doručkujem, pijem kafu…itd….Svaki trenutak koji bi uspeo pretvorio bih u učenje. To nešto žellim sada da prenesem na ljude koje obučavam u školi Websites Workshop, da im pomognem da shvate, da treba dati više od nekog prosečnog truda, već treba uložiti veliki trud i napor – krv, suze i znoj (puno smeha).
Ja sam krenuo u početku tako što sam rodbini i prijateljima izrađivao besplatno sajtove, i to desetine komada Morao sam da stvorim neki portfolio, a morao sam i da to znanje koje sam sticao i praktično prekalim, to je veoma važno. Pošto sam krenuo da radim u poznijim godinama programiranje posle 35te godine bilo je malo lakše jer su ljudi iz moje generacije imali svoje biznise, bili zaposleni na mestima sa kojih su mogli da mi prebace poslove. Ključno je da nisam čekao da poslovi padnu sa neba, već sam pokušavao da dođem do posla kako sam znao i umeo. Problem mlađih ljudi i generalno je što čakaju da im neko “da” posao, to je malo zaostavština komunizma gde nije bilo važno sam uraditi neke stvari već preko leđa sistema i veza su se nameštale stvari. Sad je sve mnogo teže, ali zato uspeh ima mnogo veći lični doprinos, mnogo manje funckionišu ti korupcioni metodi, ali ih i dalje naravno ima.
Evo kako sam ja ja krenuo, bio je to dreamviewer, kada deca i žena legnu, udri bato do pola noći po tastaturi 🙂 Tada sam shvatio da moram naučiti dosta toga da bi mogao da pravim sajtove, nije bilo dovoljo samo negde naučiti da se to sklepa kako tako, već da to ima svoj razvojni put HTML, CSS pre svih, pa onda JS, PHP, WordPress…..Nekoliko godina sam baš vredno učio, a to zapravo činim i danas, jer se stvari menjaju i mora se biti u toku konstantno. Samo je lakše doučiti nešto nego učiti ispočetka.
Prvi posao u IT firmi
Prvi posao je došao u vreme kada sam imao svoju firmu i radio sam paraleleno. Preko preporuke sam ušao u firmu, prijatelj me je preporučio svom prijatelju, tj gledali su moje neke sajtove i pozvali me na razgovor. To iskustvo je bilo značajno jer sam uvideo i prihvatio rupe koje sam imao u znanju i krenuo da ih otklanjam. Radeći sam u početku izbegavao sam ono što ne znam, pravo sam dobre sajtove, ali samo u okviru znanja koje sam imao. Tada sam shvatio da prosto mora da se prate industrijski standardi i od tada učim bez prestanka i to mi pričinjava zadovoljstvo. A najvažnije od svega je istraživanje, samostalno, bez da se osanjate samo na opšte trendove i mišljenja, super je raditi najpopularnije tehnologije, ali to uopšte nije najvažnije, to sam naučio vremenom. Šta god da izaberete i radite posvećeno i postanete u tome majstor lako ćete se uhlebiti.
Edukacija
U edukacija sam ušao uz pomoć brata Alekandra Pokrajca, koji me je povezao sa udruženjem Novosadska ženska inicijativa, gde smo radili projekat Edukacije žene iz osnova programiranja, gde su dolazile nezaposlene žene iz 10 opština iz Vojvodine (taj projekat smo radili već nekoliko puta). To prvo iskustvo je bilo značajno, naslutio sam patern, kako naučiti ljude programiranju i veb dizajnu. Kako sam sam mnogo tragao i potrošio dosta vremena i energije idući zaobilaznim putevima, kliknulo mi je da je u stvari put jednostavan. Mora se ići redom i učiti temeljno, a najbolje je krenuti od Front end programiranja jer je najbrže primenjivo u praksi i može da se lako radi i kao freelnace posao, gde ne zavisimo od nikoga već isključivo od svog znanja i truda.
Dolaskom u školu IT Fusion na mesto predavača Front end tehnologija, počeo sam ozbiljno da ulazim u priču edukacije i sada se trudim jako na tom polju, razvijio sam u potonjem vremenu i tri svoje platformu za online učenje. U školi IT Fusion radio sam 2 kursa, jedan je bio Front end developkent, a drugi je bio Full stack Development kurs. I u ovom nekom periodu je došla pandemija korona virusa i tada je nastao Webcon, platforma koja se bazirala na radionice. Isprva zamišljena kao platforma za online web konferencije koje se zapravo nisu desili u tom trenutku. Desilo se to 2 godine kasnije obustavom rada platforme Webcon. Radionice su zamenili kursevi na platformi Websites Workshop, mojoj ako mogu da kažem matičnoj kući koja je sagrađena još 2015. godine.
Websites Workshop je nastavio edukaciju ali u pravcu kurseva gde je dodat taj učenja i osnova i da ne kažem ceo razvojni put je tu, Webcon su bile radionice u kojima se podrazumevalo znanje i nisu se radile teorijske stvari, sem nešto minimalno. Tu sam uočio probleme, pre svega u nivoima znanja i tako zaključio da treba da radimo kurseve u kojima se bavimo i teorijom i praksom. Napravili smo pet online konferencija koje su posetili naši ljudi širom sveta i regiona i tako se ideja iz koje je nastao Webcon obistinila.
WordPress meetup Apatin
Moram da se dotaknem i teme WordPress meetup-a koji organizujem u svom rodnom gradu. Apatin je najmanji od svih meetup gradova u kojima se organizuju mitali, WordPress Srbija je dosada dosegla bliže 20 gradova u kojima se mitapi (okupljanja) dešavaju.
Imao sam glavno pitanje, a to je da li ima smisla praviti meetup u malom mestu u Vojvodini koje je nakada dok sam ja živeo u njemu imao skoro 20 000 ljudi, i 3 decenije kasnije kažu ima ispod 10 000 ljudi, van svih puteva je i da sad ne nabrajam šta je sve nezgodno na terenu….
Moj zaključak je da ima smisla, jer ako svi kažemo nema smisla, onda i nema, ali zašto ne bi dolazili u ovaj lepi gradić na Dunavu i družili se, pričali o WordPress-u, umrežavali se, i približili se ideji posla na daljinu. Da mladi ne moraju da odu iz svojih rodnih mesta, već da rade na daljinu za klijente sa bilo kog dela planete. Pa naravno da ima smisla raditi na takvim idejama, mnogo više ima smisla nego da svi dignemo ruke, onda je vrlo izvesno šta će se desiti.
Ono što je u planu da se desi kao kruna ovih okupljanje je i WordCamp u Apatinu u formi Retreata, nešto što Apatinu kao turističkoj destinaciji najviše priliči, da pored okupljanja u smislu tehnologije, fokus bude na zajedničkim aktivnostima posetioca. Da zajedno imamo izlete po lepoj okolini Apatina, vozimo biciklove, šetamo po rezervatu prirode, vozimo kajak, kuvamo apatinski riblji pparikaš u prirodi……
Evo i faktova koji definitivno pokazuju da je pun smisao u organizovanju okupljanja u Apatinu.
Napišite odgovor ili komentar