Niko se odavde neće izvući živ

26. jul 2022.

Niko se odavde neće izvući živ

Ljubav nastavlja da voli i preko groba

Džordž Mekdonald

Kada sam krenuo da pišem blog tj kada sam uspostavio ideju da je Dnevnik jednog programera sve ono što me tangira u životu i da ću o tome pisati je podrazumevao osvrte na literaturu i muziku kao dve od 3 moje omiljene umetničke discipline. I evo došao je momenat na osvrt na knjigu Niko se odavde neće izvući živ od autora Džerija Hopkinsa i Deni Šugermena. Evo i kratkog osvrta na sajtu Lagune. Oba autora su bili poštovaoci Džima Morisona o kome je i knjiga, kao i naravno deo istorije Doorsa čiji je Morison bio član.

Mene lično je oduvek intrigirala sudbina i veo misterije oko same Morisonove smrti. U kratkom roku su umrli  Džimi Hendriks, Dženis Džoplin, zatim i Morison koji je kada je čuo da su oni otišli iz ovoga života pijući sa prijateljima u baru rekao „Pijete sa brojem 3“.  Svo troje su umrli sa 27 godina i ušli u taj klub tj bili njegovi začetnici, poslednja u taj klub ušla je Amy Winehouse, a zapravo mislim da je začetnik Robert Johnson tj on je jedna od velikih figura iz sveta bluz muzike i umro je 1938. godine.

Mene je u ranoj mladosti i celu moju porodicu uzdrmala smrt mog ujaka Milana, nikada prežaljenog, koji je takođe „član kluba 27“. Bio sam na moru kao i sada, zato i pišem ovaj tekst gde pored omaža i preporuke za ovu knjigu o Kralju guštera moram dodati i sećanja na mog „Oju“ kako sam ga tada zvao, nisam znao reći Ujo pa sam ga nazvao Ojo. Zapravo sa njim ću i poćeti priču. Ojo je umro 1989. godine, ja sam tada bio još klinac imao sam 12 godina, njegovi sinovi, moja braća Bojan i Nebojša su bili mali, Nebojša je jedva tek prohodao, a Boki je bio zrnce stariji. Sa roditeljima sa bio u Petrčanima pored Zadra, gde je apatinsko Brodogradiliše imalo svoje odmaralište i gde smo bili na letovanju.

Tužna vest je stigla iz Apatina izjutra, Ojo je umro oko 7 ujutro i ćale je rekao mami tipa Ojo je bolestan u bolnici je nije dobro, zapravo on je već bio mrtav, ubio ga je infarkt na putu do somborske bolnice. Tek posle ručka ćale je zaplakao, zagrio mamu i rekao „Nema ga više“ i tu se veoma zajebao, 30 i koju godinu kasnije ja sedim u sobi i pišem o mom Oji i sećam ga se. I tako će biti dok sam živ, zato sam i napisao onaj citat na početku, jer ljubav nikada ne prestaje. Krenuli smo odmah za Apatin putovali smo celu noć i kada smo stigli čekali smo babu i dedu iz Nemačke, roditelje mog ujaka jel tako. Velika je tuga smrt brata, mojoj majci je trebalo skoro 10 godina da se donekle pomiri sa smrću brata, posle 7 je tek skinula crninu. Veliku je tugu nosila do same svoje smrti 2004. samo 15 godina kasnije posle brata, imala je svega 47 godina.

Moj ujak je bio veliki ljubitelj Doorsa, ali uopšte muzike koja je tog doba bila popularna muzika ne moram ni navoditi celu rock i blues scenu tog doba koje bila jedno 60ih, 70ih i onda je polako počela disco muzika 80ih koju ne mogu ni pijan da slušam. Zato je dobra priča da ispreplećem odlazak velikog rock pesnika i mog Oje koji je živeo i u isto vreme bio mlad kada i Morison. Posle ujakoce smrti njegovu mladićku sobu koja je bila iscrtana herojima njegove mladosti Džima Morisona, Pink Floyda, Deep Purple, Džonija Štulića smo rekonstruisali tj skinuli tapete i ponovo su na zidovima bili crteži nabrojanih rokera. Preko celog jednog zida je bio Wall po Flojdima, pa preko skoro celog jednog zida je bio crtež IN rock, omot albuma Deep Purple, pa Džoni, Džim…

Sama knjiga koja je povod ovog teksta prolazi Džimov život pre Dorsa, kao i njegove porodice što je isto interesantno postoji uvod koji kasnije kroz priču vezano za Doorse donosi možda neke odgovore. Otac mu je bio uspešno vojno lice, kojeg je Džim slabo viđao i na kraju je kada su ga pitali za roditelje on je govorio da su mrtvi iako to tada nisu bili. Veoma bitni za život su nam odnosu sa roditeljima i u tome se može svašta iskopati.

Prvu pesmu o Morisonu sam napisao dok sam bio u vojsci, dosta sam pisao poeziju tada, krizne situacije su često idealne za umetnost, pesma je nastala za vreme odsluženja vojnog roka u kasarni u Vranju.. Mislim da sam slušao na walkmanu tada Doorse i da sam razmišljao o Morisonu i posvetio mu jednu pesmu jer sam pre toga bio u gradu i da sam popio malo više vina u izlasku i srce mi se „otvorilo“ iako sam uvek bio meke duše. Čuo sam jedan urlik uvodni na pesmi Back Door Man i to me je nekako potpuno ošamutilo. Na razmeđu života i u svojoj duši sam imao urlik koji je trajao, i mogu reći da se taj urlik završio tek kasnije kada sam se smirio uz moju Taškicu, kao Morison uz Pamelu Korson, za koju je govorio da mu je kosmička družbenica. Taj urlik u duši koji sam osećao me je povezao i vezao za Džima, mnogo sam slušao Doorse osećao sam melem na rani duše dodao bih da svaki mlad čovek ima poneku ranu na duši, to samo zavisi od mekoće srca, moje je kao pilav koji se pravi u Vojvodini ako ostane piletine posle nedeljnog ručka. Kada sam se vratio iz armije i kada su Šinobusi krenuli sa radom i kada smo nastupali ja sam imao tu Morisonovsku crtu, voleo sam da se „odvalim“ što bolje od alkohola i bio sam potpuno ubeđen da sviram bolje kada nisam strejt. Zapravo nisam voleo kalikulacije sve što radim i što sam radio radio sam 100% bez štekanja emocija ili bilo čega drugog.

I sada kada se bavim web dizajnom i edukacijom, od samog početka sam uleteo klizeći bez računa da li ću uspeti da budem uspešan, da li ću moći od toga prehraniti porodicu. Gde nam je srce, da ne kažem jezikom biznisa fokus, tu nam je rezulatat. Jer dok god radimo polovično, da ne kažem sa pola snege, rasipa nam se i energija i nekako smo uvek ni tu ni tamo. E zato ja sad živim ono što radim, imam brdo projekata na temu, radim baš dosta i sve je vezano za web dizajn i programiranje. Bukvalno živim veb dizajn. No da se vratim na osnovnu priču….

Ljubav

Citiraću ovde sad velikog pravoslavnog mislioca i kanonizovanog svetitelja našeg doba Starca Pajsija Svetogorca:

Nažalost, mnogi od nas imaju jeftinu ljubav, jer jeftina ljubav ide do granice do koje ne podleže osudi.

Ovo je jako blisko i sa načinom života i misli koje je negovao i Morison, na kraju nije voleo ni slavu ni njegov status rock zvezde već je hteo da ljudi gledaju na njegovo stvaralaštvo kao poeziju i nije mario ni na šta, gde je umeo i da proziva i publiku i u Majamiju je napravio jedan eksces zbog koga je imao sudski proces, ali je uradio ono što je mislio da treba, rekao je ono što misli, što je najvažnije, govoriti ono što mislimo, a ne šta žele drugi da čuju. Džim je iskušavao granice stvarnosti. Veoma je voleo francuske pesnike simboliste Bodlera, ali pre svih Artura Remboa. Išao je na sve ili ništa bio je u ekstazi rizika. Džim nije bio zabavljač on je bio lud za stvaranjem. Ono što je bio problem bio je veoma sklon opijatima koji pored lakog uzleta do ekstaze vode i sa druge strane i do same ivice ponora, a mnoge i u sam ponor. Pred smrt je jednom novinaru u poslednjem intervjuu rekao da su za njega nastupi bilo više od samog nastupa već pitanje života i smrti. Glavni pokretač veliikih umetnika je to što oni život osećaju toliko snažno da je nepodnošljivo živeti ga. Živimo u „udarenom“ svetu i Morisonova poezija je tražila izlaz iz prokletstva sveta i njegovih ograničenosti i on je pokušao da nas izbavi iz letargije života i mnoštva ustaljenih navika koje svet vuku konstantno unazad.

Mene je najviše privuklo Morisonu što je on davao više od života, što je bio ono što je hteo i ono što je na kraju rekao to je prvo što je od njega došlo do mene.  A to su reči da želi da ide u Pariz da piše poeziju i da peva bluz. To je i uradio i tamo ostalo na groblju na kojem je tražio svoje junake i na kraju zbog njega je to groblje treća lokacija u Parizu po posećenosti od strane posetilaca.

Dok sam jednog dana za vreme bombardovanja otišao sa ekipom iz Apatina u Sombor na pivo, sedeli smo na pločniku ispred robne kuće i ugledali smo drugara Miroslava Bigu, koji je hodao zagreljen sa svojom devojkom Mašom i na uvo joj pevušio neku pesmu od Doorsa ne sećam se koju. Bio je u uskim kožnim pantalonama kao Morison, čak je tako i hodao, i sada kada se povremeno sa Bigom čujem telefonom on je zadržao svoj Morisonovski način izgovaranja rečenica, poezija duše to je ono što nam je Džim ostavio. Ljubav i dalje diše za ceo svet.

Vrata

„Vrata!(The Doors) Postoji poznato. I postoji nepoznato. Ono što razdvaja to dvoje jesu vrata, a to je ono što ja želim da budem. Hoću da budeeeeeemmmmm vraaaaaataaaaa…..“. Evo i kako je došlo do genijalnog imena grupe The Doors.

Zapravo ono što je ključ filozofije dok smo živi šta je između poznatog, zapravo život je poznato, a smrt je zapravo nepoznato, sem npr u hrišćanstvu gde se daju odgovori šta je posle smrti tela. To je ključno pitanje koje je ostalo bez naučnog odgovora. Ono što je mene fasciniralo kod smrti, a to je zapravo neko sećanje iz mladosti, kada sam počeo da odlazim na sahrane srodnika da zapravo se u grob odlaže telo, ali mi je nekako to bilo nepotpuno u kovčeg se ne polaže sve ono što je taj čovek bio za zemnog života. Duša tj sve ono što je on bio, njegovi pokreti, grimase, osmesi, reči, misli to nije od tela došlo, već je to biznis logika koja koristi telo za akciju. Tada sam počeo da gledam malo „blagonaklonije“ na smrt. Tek kada sam otkrio prvoslavlje posle 20 i neke godine života dobio sam smislenije odgovore na to što je tabu tema, tj nauka ne propoznaje, jer je to prostor Vrata koji je na granici poznatog i nepoznatog.

Ja sam se sad malo udaljio od same teme knjige, jer ovo nije analiza dela na času srpskog već ono što je izazvalo u meni čitanje knjige, svakako je neću prepričavati. Ali vem je svakako preporučujem, jer je Jim Morison svetska istorijska ličnost značajnija od raznih vojskobođa čiju istoriju su pisali pobednici i mnogo toga nije verodostojno, kod Morisona nije izvesna ono što se desilo kad je prošao vrata i kada i kako ih je prošao, ali ono što je bio i radio je jasno i nije pod lupom moćnika ovog sveta, mada postoji jedna od mnogih teorija da su on i Dženiska i Hendirks zapravo žrtve sistema koji nije mogao da toleriše „iskakanje“ iz šablona koji decenijama truje svetsku istoriju i čije zlo nije ni za knjige već samo za zaborav.

Muzika me je pogodila

Još kao klinac zavoleo sam muziku, zaveden sam i pogođen u srce nevidljivom strelom koja nas čini živima. Zato i smatran da muzike i nije nešto što je jeftina muzika, što služi za tandrbal i stvarno dok sam svirao nisam voleo osećaj da zapravo zabavljanje publike pada u prvi plan i to mi je smetalo- Džim je na početku karijere pevao okrenut leđima publici, e sad neću brisati reč karijera, iako je to najodvratnija reč, ne volim je videti, kao ni karijeriste. Jer karijeru nosimo u grob, ostaje od čoveka ono što je on bio, a ne neka titula. Ljudi će zapamtiti osećaj koji su imali kada su bili sa vama, neće se sećati u koju ste srednju šlolu išli ili koledž tj samo oni iz klase ili razreda da, ali svi ostali će zapamtiti osećaje prema vama.

Tako da na kraju od nas zavisi gde ćemo dojahati……I kako….Da li smo bili samo puki posmatrači svog života, da li smo bili samoubice svog života ili ćemo uspeti biti ljudi. Da li živimo za slavu ovog sveta ili živimo za više, jer slava ovog veka sećate se baca se izvan grada na groblje.

Divlje zanosan život

Zanesenost života je stvarnost koja nas vuče uprkos smrti koja je sa druge strane vrata. Uvek sam voleo zanesenjake kojima se život ne svodi samo za lični dohodak, platu, već za divlje prijateljstvo sa svojim životom. Da li je to divlja vožnja kroz nepoznato ili je to isti put utabanom stazom koja nikada neće otkriti šta se nalazi kada skrenete sa puta. Umetnici su najčešće oni koji bolje poznaju manje poznate staze i jure ka njima, koji umeju da zapale divlju vatru bez straha da će izgoreti.

Počeo sam priču sa ujakom koji je bio slikar čije sam slike posmatrao godinama posle njegovog prolaska kroz vrata. Sećam se posle nekoliko godina kako nas je Ojo napustio bila je organizovana izložba njegovih slika u galeriji Meander u Apatinu, gde su pored dela rodbine bili njegovi prijatelji, gde se najviše sećam tuge moje majke za umrlim bratom. Ali slike njegovih slika koje je radio za života su meni ostale u sećanju, tj ne sve nekoliko njih koje sam promatrao celo detinjstvo i zapravo sećam se svakog detalja, ono što me boli zaboravio sam odavno boju njegov glasa i načina na koji je hodao, ostao mi je lik i pre svega osmeh, ostala je ljubav iako kako rekoh ne sećam se njegovog glasa ali ljubav nikada ne prestaje i to je ono što ovaj svet čini podnošljivim. Zapamtio sam osećaj ljubavi prema mom Oji koji se nije ugasio posle 33 godine, već j sve življi, sećam se njegovih radova, nakita, zatim skulptura koje je pravio, pa kalupa u koje je izlivao gips. Posebno jednu volim to je jedna kula na ostrvu Silbi gde smo kao deca odlazili.

Sotirios

Pomenuću u ovom tekstu još jednu osobu koja je sa one strane vrata. To je Sotirios / Dušan Sotirović koga smo svi zvali Sotir, ali je imao umetnički projekat zvani Sotirios gde je napisao tekstove, a Šinobusi su to odsvirali plus nekolicina prijatelja iz Beograda.

Na vrhuncu zanesenosti života u smislu Morisonovskog pristupa alkoholu i kratko opijatima proživeo sam sa Sotirom 6 meseci u Južnom logoru, popularnoj kasarni u Leskovcu. Ja sam došo kao gušter, a Sotir je bio na pola duga domovini. Spavao je pored mene i brzo smo se sprijateljili, a prva veza je bila muzika, video je u mojoj kaseti (ormarić vojnički) kasete Ekv, The Doors, Partibrejkers itd….Slušali smo tako vokmen, da on uzme jednu, a ja drugu slušalicu, a najviše smo slušali EKV i The Doors. Sotir je veoma voleo Azru, ali o tome drugom prilikom, da ne skrenem sa teme, pričaću drugom prilikom opširnije o tome.

Ono što nas je najviše pored muzike povezalo je pristup cirkanju, kada izađemo u grad nismo imali potrebu da stanemo, išli smo do kraja, tj do povratku u kasarnu, par puta smo došli toliko odvaljeni od cuge, da se i ne sećam kako smo ušli unutra i kako su nas pustili (smeh). Jednom prilikom je dolazila moja ekipa kod mene u posetu već se ne sećam ali mislim da su to bili: Milan, Čavar, Radenko i Repac (Crni). Sotir i ja smo izašli u 9 izjutra da ih dočekamo, voz je umesto tipa u 1 došao u 4. Nas dvojica smo uzeli nekoliko litara domaćeg vina preko puta kasarne i to cevčili 7 sati dok smo ih čekali. Sedeli smo u dvorištu osnovne škole i razgovarali….Mnogo smo razgovarali. Sotir je posle vojske ostao jedan od mojih najboljih prijatelja, kum je bio i na krštenju mojoj Jovani. Ali tog dana smo bili toliko pijani, kada su došli moji drugari mi smo ih dočekali na pruzi i kada su izašli iz voza i išli nama u susret ja sam plakao od sreće, suze onako prave od pola litre.

Otišli smo u omiljeni stari testoran gde smo ja i Sotir često probijali granice, jeli smo i pili dok se nisam napio kao „dupe“, posle smo otišli pored reke koja protiče kroz grad i dunuli džojus i to je za mene bilo previše…Repac je pevao bez pratnje Mene ne zanima od Majki na sav glas, mi smo uskakali na refren, to je bilo onako posebno zbog čega se vredi sećati dana kada nije bilo kočnica.

U to doba sam prvi put osetio da i sam želim egzaktnije da saznam šta je i za one strane vrata, nisam pomišljao o samoubistvu, da ne pomislite to, već sam osetio da besplatno trošenje centi Božijih šamara kako je to rekao Dejan Dobrijević Bluzer ipak može da se potroši. Imao sam kočnicu, nisam bio potpuno Morisonovski spreman na sve ili ništa. Čak je i Džim kada se pred smrt odselio u Pariz na kratko promenio i živeo mirnije sa Pamelom pisao je, ali do kraja ipak nije prestao sa opijatima i cugom. Ja sam osetio još u vojsci sa neke 24 godine da ako hodaš po ivici svakako možeš da se oklizneš i napisao sam jednu pesmu na tu temu, osetio sam da želim da se sredim da budem „normalnan“.

Nekako nisam imao „muda“ da kao Morison idem do kraja, zapravo nisam ni znao šta je kraj nisam ni znao koji je moj put. Tek 2004. godine našao sam taj put, osetio sam da bez Boga ne vredi i tada sam se krstio. Posle vojske nastavili smo druženje i lepo je bilo nekoliko godina, odlazio sam često u Beograd i stvarno smo puno razgovarali, slušali muziku, pisali poeziju, radili muziku zajedno za Sotirove pesme i mogao bih sada da ovde ispišem mnogo toga, ali to čeka drugu priliku, kada me je Debeli (Dušan Jovanović) pre par godina pozvao telefonom i rekao Dule (Sotir) je umro, ja sam plako u hodniku firme u kojoj sam tada radio kao kiša, prosto nisam želeo da prihvatim smrt u tom trenutku. I tada sam napisao i poslednju pesmu 4. aprila 2015. nisam mogao da spavam sa mišlju da je Sotir otišao, celu noć sam sedeo i plako i morao sam da se olakšam kroz pesmu, evo je.

Duletova pesma

77 nedelja tražim…

Koža pod kišom.

Zaklonicu se pod šinjel,

i čitati krišom.

Kroz prohladna jutra,

paunovi su šetali

parkovima juga,

bez daha smo trčali.

Reka je pevala

mene ne zanima,

šlepovi su svirali

i skrivali se rekama..

Dok tonemo bez mnogo čuđenja,

kapcima ne dajemo sna,

iznenada pobegla je opsena.

Srećemo ga…..

Dok zamišljam tvoje kapke

kako se sklapaju,

slane reči beže u stihove,

tople suze ne spavaju…

Probudi se,

probudi se,

o smrti skloni se…

Skloni se…

Promena

Jedno veče sam bio kod Bluzera i slušali smo kao i obično Arsena Dedića i zazvonio mi je mobilni, Sotir mi je rekao: „Brate krenuo sam u Crkvu“. Posle nekog vremena me je nazvao i rekao mi kupio sam nova kola, hajde da ih probamo i provozamo se. Otišli smo do Vrnjačke Banje i usput obišli par manastira otuda i ove slike, prva slika je iz manastira Slanci kod Beograda, dok je druga iz Žiče.

Jednom me je pozvao i rekao mi „Brate otkad si se oženio nemaš ni 17 sati u kontinuitetu za mene“. Ja sam seo na bus i otišao u Beogad i družili smo se 2 – 3 dana, Drugi dan sećam se otišli smo u poznatu kafanu Znak pitanja preko puta Patrijaršije i naišao je kum Milan sa Femijom, ne sećam se kojim su povodom bili u Beogradu. Jeli smo jagnjeće sarmice tada i oberučke prihvatili boemski duh prestonice.

Nađi nekog ko te voli – spasi svoj život goli

Pre nego nas život proguta, a sklon je da nas proguta i lako nas proguta, sazvaće i ispljune treba se pronaći. Ja sam pre nego sam „našao“ Tašu imao ideju da odem u manastir i to smatram jednim od najboljih načina kako proživeti kvalitetno život. Ovi stihovi Zorana Kostića Caneta koji čine naslov ovog poglavlja je dosta slikovit. Ali prosto nije sve kako mi hoćemo i to je dobro često, jer smo kao ljudi skloni da izvrnemo stvarnost prosto ulepšamo ili izmenimo sliku da nije realna. Tako i ja nisam otišao putem kojim sam zamišljao i zapravo svoj pravi potencijal dosegao tek u braku, tj tek kada sam izbacio „sebe“ iz epicentra života već krenuo da živim malo više za druge. Mislim pre svega na Tamaru i Jovanu koja se rodila 2006. a onda i Marka koji je došao 2011. u naš život.

Epilog

Na kraju krajeva uvek kraj, šalu na stranu, izvući zaključak je lako iz zemnog dela života završavamo izvan grada na groblju gde se izbacuju tela kada umremo,  a za dušu ostavljam vama da verujete u šta želite, ja verujem u pravoslavno da ne kažem Hrišćansko tumačenje duše posle smrti, ali svakako nam groblje ne gine (smeh). Meni je ova knjiga veoma prijala i pokrenula mi je iznova dobra razmišljanja, sećanja i za nedelju dana koliko mi je trebalo da je pročitam mislim da ih skoro bolje nisam mogao potrošiti. Veoma volim da čitam na moru, jer je mozak otvoreniji za knjige, nema puno poslovnih razmišljanja, tj ima ih mnogo manje, pa se više bavim „onostranim“ što je svakako nešto što zaokuplja našu pažnju.

Ideja mi je da pišem o knjigama koje čitam ali više kao posledicu čitanja šta mi je pokrenula knjiga, kao što ste videli nisam se skoro ni dotakao sadržaja knjige, koja je veoma dobra, najbolja knjiga o životu Džima Morisona, poslužila mnogo i za Film o Dorsima koji ja snimio Oliver Stone sa Val Kilmerom u glavnoj ulozi, ali je definitivno Morison tu više prikazan kao prijandura, narkić i sve ostalo, a nije se mnogo priča usmerila na Džimovu osetljivost, nežnost i dobrotu koja je takođe bila deo njegove ličnosti. Zbog toga uvek više volim literaturu.

Ovo je prvi tekst, slede novi tekstovi izazvani knjigama…………….

Komentari

Napišite odgovor ili komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


© Slobodan Mirić - Dnevnik jednog programera