Vremeplov
Dok sam sedeo u sobi i radio nešto na računaru, dobio sam zahtev preko društvene mreže da prihvatim izazov i postavim neku fotografiju iz detinjstva….To me je potaklo, da krenem da pišem o sebi i svojim precima, da zaustavim vreme i vratim se unazad, bar na trenutak.
Dugo sam se nosio mišlju i idejom da pišem dnevnik, ali ne hronološki već da pratim tok misli i sećanja iz sadašnjosti i vraćam se u prošlost, a ovi dani u doba Korona virusa su pravo vreme za to, jer smo zatvoreni u kući, vanredno stanje je uvedeno i kući smo sa svojim porodicama. Bar na tren smo izašli iz klišea i bolesnog tempa 21. veka.
A moramo se negde složiti da smo svi „slabi“ na sećanja, uspomene su nešto što nas sve uhvati u svoj vrtlog i otvori nam srce za druge ljude. Kako sam postavio pedesetak fotografija na društvenu mrežu Facebook ( posle nekog vremena i to će biti prošlost ) krenula je lavina komentara, za oko sat vremena došlo je preko dve stotine reakcija i poneka suza….Dok sam kačio slike na internet i sam sam plakao, sećajući se pre svega svojih preminulih srodnika i drugova koji nikada ne prestaju da nedostaju. Kao što i apostol Pavle kaže u poslanici Korinćanima „Ljubav nikad ne prestaje“.
Napred u prošlost
Najviše sete u duši mi izaziva sećanje na rano detinjstvo i to u periodu do osnovne škole, ne znam tačan razlog zašto je to tako, ali je to jednostavno tako. Ulica Franca Rozmana ( sada Svetog Save ) u Apatina i vreme u kome svi koje sam znao i voleo i dalje volim bili živi, a to je bilo vreme sa kraja 1970-ih i početka 1980-ih godina, u vreme kada ja ovo pišem obraćam se prošlom veku.
Ja sam rođen 1977. godine na osmi majski dan. Tada smo još imali porodilište u Apatinu, i mnogo puta sam se zapitao šta je zapravo napredak, a čini mi se da je napredak samo u tehnološkom smislu vidljiv, čovek pokušava da olakša sebi stvari i smišlja razne mašine, a posle 4 decenije Apatin nema porodilište, drugo pitanje je gde smo kao društvo stigli i da li se napredak desio…Kako vreme prolazi sve je izvesnije da i nema napretka, a po mnogim pitanjima je vidljiv i regres.
Nego ipak da se vratim na lepe uspomene sa kraja 70-ih. Ulica Franca Rozmana je odisala punoćom života, iako su priče moga dede i pradede, često dodirivale samo par decenija ranije završen „Drugi svetski rat“, ali to su za mene bile lepe priče jer su imale neku konotaciju fantastike u mom malom dečijem poimanju sveta.
Ulica Franca Rozmana, moj otac Mićo i ja 🙂
Sa naše strane ulice su živeli mahom Srbi, dok je sa druge strane ulice bilo i Nemaca, Mađara i Hrvata, ali na to niko tada nije obraćao pažnju. Sa naše strane ulice je bilo više graje i buke, a to dugujemo i podatku da je sa „naše“ strane bila prodavnica, berber i obućar……..Dok ovo pišem prosto ruši lavina sećanja, ali probaću da ih što bolje artikulišem.
Suprotna strana ulice je spuštala rolente ranije, jer su Nemci i Mađari živeli povučenijim načinom života, a sa naše strane ulice smo bili došljaci pre svega iz Like, Banije i Korduna, a pre svega Like. Tačnije tu mislim na dedu i prededu i njihovu generaciju, koja je došla u kolonizaciji posle Drugog svetskog rata, moji roditelji su rođeni u Apatinu, dok je moj deda bio dete kada su došli, ali ono što su doneli su način života i navike. Moj deda je ceo život i dalje negovao ijekavicu u govoru….U tome leži ta tajna zašto svi imamo taj sentimentalno fantastični odnos prema ranom detinjstvu, jer verovatno tada dolazi i do stvaranja ličnosti koja nas „prati“ kroz život.
Ono što me se dojmilo sa druge strane ulice je što je komšinica „mađarica“ Katica se zvala, imala prelepo cveće u dvorištu i nestvarno lepo uređeno dvorište ( tako nije bilo sa naše strane, mada je i našim dvorištima bilo puno cveća ), imali su jako lepu kapiju i zalepljene pločice sa ulične strane kuće. Pored je živeo Toma, moj najbolji drug iz ranog detinjstva, i kada sam se u šestoj godini preselio u novu kuću u drugi deo grada, godinama sam vikendom odlazio u „stari kraj“ i spavao kod babe i dede. Pored Tome, imao sam još puno dobrih drugova Dejana, Mladena, Borisa, Veljka, Petra. U jednom trenutku sam držao jedno predavanje vezano za posao u Novom Sadu gde sada živim, tj više od polovine života koji će za koji dan da dođe do brojke 43 i na to predavanje je došao moj drug Toma i rekao „čoveče pa ja ne znam za mnoge detalje iz tvoje biografije“. Ja sam se preselio u potpuno drugi deo grada u Lađarsku ulicu tako da od zabavišta nisam živeo u „starom kraju“ ali koji nikada u stvari nisam napustio i koji zauzima kao što i vidite i centralni deo moga srca.
Pored drugova imao sam dva ujaka Ćavca i Daneta ( Miroslav i Danislav su im prava imena, ali koristiću u daljem tekstu nadimke ), koji su bili svega par godina stariji od mene, a oni su deca od rođenog brata mog dede koji se zvao Dragan, ali je u familiji imao dva nadimka Kana i Gricko i njih dvojica su napravili kuću zajedno, odvojeni smo bili svako je imao svoje dvorište, ali živeli smo svi kao jedna porodica što i jesmo bili. Ćavac i Dane su bili moji uzori par godina stariji od mene, takao da sam uz njih „pronašao“ omiljenu muziku i stripove. Proveli smo mnoge dane i godine u jednom nestvarno lepom vremenu za kojim ću uvek žaliti.
Svaka rečenica u ovom vremeplovu otvara mnoge druge teme, sada već vidim da ću stvarno imati mnogo sadržaja za ovaj dnevnik. Dok ovo pišem slušam The Rolling Stones i to rane Stonse, tako da mi je ugođaj potpun, dok napolju padaju krupne pahulje snega i to u prvim danima ranog proleća, proleća u doba Korone. Dok sam bio dete sneg je padao svake zime, i to pravi sneg i zadržavao se par meseci. Najviše sam voleo da nazujem čizme i sa majkom idem u duge šetnje. A upokojenje majke je negde i zvanični kraj detinjstva, iako sam tada imao 27 godina, u Srbiji tj na Balkanu živimo nekim posebnim tempom života i odrastamo malo kasnije, tj sazrevamo. Mada je moja priroda takva da ću uvek biti sklon fantastičnim sanjarenjima i što je moj dobri pokojni tast Mihajlo rekao „ti si previše romantičan“ koji je otišao na „na onaj svet“ pre skoro godinu dana, za par nedelja će biti godišnjica i dok ovo pišem pokušavam da sakrijem da u sebi plačem za njim, da me deca ne gledaju čudno dok pišem po tastaruri.
U stvari ceo početak ovog dnevnik – vremeplova mi je potpuno uzburkao dušu i kako više ulazim u priču nadam se da ću se malo „srediti“.
Pomenuo sam da je majčin odlazak označio i „smrt“ detinjstva, ali o tome ćemo pisati kasnije. Moram se ipak vratiti u ulicu Franca Rozmana i na moje prve komšije Mediće, napisao sam radnije sa druge strane je bio deo kuće dedinog brata Kane Dražića i njegove porodice. Devojačko prezime moje majke je Dražić i da se vratim sa jedne strane je dvorište dedinog brata i to dvorište uz naše dvorište i dvorište komšija Medića je bilo nešto što je označilo moje rano detinjstvo….Komšije Medići su živeli u „švapskoj kući“ koja je se išla od ulice pa u dužinu ka zadnjem dvorištu. Bila je spolja okrečena u svetlo žućkastu boju, dok je donji deo ne znam trenutno kako se to zove „iskopaću tu reč već nekako“, taj donji deo bio je okrečen u tamno zeleno, kao i velika teška drvena kapija i prozori koji su bili ofarbani istom bojom, što se vidi iznad na slici gde sam ja sa ocem. Ja se sada posle 4 decenije sećam zvuka otvaranja njihove kapije, i rasporeda prostorija u kući, kao i sitnih detalja ukrasnih, a još uvek osećam i miris u kući…….Pisaću o ovome još kasnije. U kući su živeli Slavki ( Slavica ) mamina kuma njeni roditelji Nidžo i Milka i Baki Slavkinova baka, najstariji član porodice. Često sam znao da prespavam kod njih i voleo sam jednu sivu plišanu Koalu sa kojom sam spavao kad ostanem da prespavam. A najviše sam voleo kada Milka napravi „Carske mrvice sa višnjama“ to su kao neke sitne mrvice mislim da je glavni sastojak palenta, ali je slatko i dodaje se kompot od višanja, pa ovo nisam od tada jeo, ali imam tako živ ukus u ustima dok ovo pišem…
Dok krupne pahulje zasipaju Novi Sad, pogled kroz prozor me malo vraća u stvarnost, i sabira mi misli koje su krenule u svim pravcima ranog detinjstva, ali ovde ćemo zastati……
U ovo doba Korone,izolacije i ostalih nedaca,ova nesrećna tehnologija nas je iznova odjednom zblizila,vratila u detinjstvo,i ovo voje pripovedanje,pocinje da budi onog pesnika u meni koji je malo zaspao.Zadivljena sam tvojim secanjima,zapazanjem stvari,mirisa i boja,te sitnice su nam obelezile te godine proslog veka.I dok i u Beogradu vidim kroz prozor nekakav sneg u medju prostoru dva sunca,misli su mi u ulici Žarka Zrenjanina na broju 33.