Da li imate hobi?

9. avgust 2020.

Da li imate hobi?

Za mene je hobi u stvari onaj pravi život koji radimo iz čiste ljubavi bez upliva interesa u celu stvar. Živeći u materijajlom svetu upadamo u trku za stvarima i to nas udaljuje od istinskog „ja“. Ranije sam čitao knjigu „Imati ili biti“ od Erih From-a jer sam shvatio da je moj život bio potpuno okrenut sferi onoga „biti“. Od najranijih dana mladosti tj detinjstva sećam se želja i težnji uopšte koje sam imao, sve s to svodilo ili na muziku ili na crtanje i slikanje i pomalo na sport. Na žalost negde sam uhvatio ograničenost svog slikarskog dara i nisam to nikada gurao, iako sam mogao da to razvijem radom i zalaganjem, ali nisam, to sam mnogo godina kasnije iskoristio kada sam pravio drvene igračke i oslikavao i izrađivao i restaurirao nameštaj.

Neko kraće vreme sam krenuo i da učim ikonopis, iako mi je odlično išlo, shvatio sam da nisam u stanju da živim životom pravog ikonopisca i da ne želim da zarađujemo na stvarima koje se tiču duha, nije mi to nekako išlo. Ovu tehniku sam maksimalno rabio kasnije u oslikavanju igračaka i nameštaja.

Druga velika ljubav, muzika me nije nikada napustila. Kao klinac sam tražio gitaru, a dobio od dede harmoniku, i naravno da je nisam svirao, imao sam rokerske nazore od pelena. Iako mi se sviđa harmonika u jazz-u kao i tradicionalnoj muzici, ali ja sam voleo heavy metal, rock, blues, harmonici tu nije bilo mesta…..Mnogo godina kasnije sam se ipak obreo sa harmonikom u rukama u Šinbousima, naravno to je bila usna harmonika. Ali šta želim reći ovim redovima i celim tekstom….Pa to da neke stvari koje volim me nikada ne napuštaju i daju mi tako neki elan i osećaj svežine, ne daju mi da odrastem, a i kada konstantno nešto učim to me posebno raduje, nikada mi nije dosadno….Ne razumem značenje te reči, dosada, dokolica….Uvek imam zabavu i zanimaciju.

Poslednjih godinu ipo sam došao i do ispunjenja punog kapaciteta ljubavi prema muzici, a to je sviranje ukulelea. Mala gitara, koja ima toplinu i koja je opet negde egzotična. Uvek su me privlačile stvari koje nisu opšti trend i ono što je pomalo nedostupno. Mada dolaskom interneta sve informacije su za par sekundi od nas, tako da više ništa nije prava egzotika kao nekada.

Dva instrumenta koja me usrećuju

Ono što sam uvek voleo i naginjao u željama je da ono što radim mogu da radim sam, da ne moram da zivisim od drugih. Uzmem instrument i sviram i pevušim, ne moram da imam kompanjona, dok je to bilo nezgodno dok sam svirao usnu harmoniku, koju ponekad „dunem“ pomalo, ali ispao sam, sam usnjak je solo instrument i nije inspirativam meni lično da ga sviram sam, dok je ukulele u tom smislu dovoljan.

Negde sam pročitao na društvenim mrežama „Šta će Vam skupi satovi, ako nemate vremena“ i to me je potaklo na pisanje večeras. To je i suština da nađemo neki balans i da ceo naš život nije posao i da nije samo novac pokretač u našem životu.

Pored muzike otkrio sam i radost u vožnji rolera. Kao klinac voleo sam sportove i igrao prvo fudbal, a posle sam trenirao Aikido. Fudbal mi je bio dosadan u smislu treninga, nije mi bio inspirativan. Dok sam aikido batalio ko zna zašto. mladost – ludost. Ono što je ostalo je svakako radost pokreta i mnogo puta sam pokušavao da se ustalim u trčanju, radio sam i 5 tibetanaca, ai nije išlo. Onda sam otkrio rolere. To je to. Radost na točkićima. O tome će bit ceo jedan blog post, kako kupiti rolere i važne stvari za one koji žele da krenu.

Radost u pravom smislu te reči.

Najvažnije je imati odstupnicu za radost kroz neki hobi, ja godinama naporno radim, na svom profesionalnom razvoju, ali ne bih mogao da zamislim da ne radim neke stvari „samo “ za sebe. Pored posla i porodice ostajem i ja sam sebi i ako ne zadovoljim svoju unutrašnju glad, ne mogu biti koristan ni porodici ni društvu.

Veoma važno je i deci dati primer, deca uče tj upijaju osobine roditelja. Ako tim malim sunđerima ne ponudimo nešto dobro onda smo omanuli. Lepo je da vide normalnog veselog roditelja koji nije neki umorni i mlitavi lik koji mora da spava posle ručka ili neko kome se ništa ne da. Ako vide da roditelj uči i ima interesovanja to će im se urezati u ličnosti i sami će biti proaktivni i znatiželjni.

Još jedan hobi mi ne „daje“ mira. To je ljubav prema knjigama. Volim da mi police u kući budu napunjene knjigam, to mi je kao ukras. A mnogim knjigama sa vraćam iznova i iznova. Ima ih desetine, pisaću o nekima od njih jer me opsedaju iznova. Starac Pajsije me mnogo inspiriše, jer iako je živeo kao monah pričao je i pisao o mnogim stvarima tako lepo, bolje od onih koji žive u svetu.

Bez duše smo ništa. Gomila mesa i kostiju.

Polako me dodiruje san, leluja me neki lagani melos na ukuleleu i skoro da ugazim u topli okean da zaplivam u talasima plavetnila……

Komentari

Napišite odgovor ili komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


© Slobodan Mirić - Dnevnik jednog programera