Dan kada nisam preplivao Dunav
Ovaj tekst je nastao iznenada, kao i dan kada nas je Đole Balešević napustio. Danas sam odmarao, jer sam prethodnih meseci puno radio i danas je bio dan koji je bio namenjen Dunavu i relaksaciji sa mojoj kokericom slatkicom Fridom. Oduvek sam voleo pse i sećam se svog prvog psa mešanca koji se zvao Džoni, od milja smo je zvali Džonika, jer sam ga doneo krišom i držao skrivenog par dana i nazvao muškim imenom jer nisam znao kako da raspoznam muško i žensko. Snajka mi je poslala preko vibera sliku Dunava kod Apatina i to mi je bilo dovoljno da malo uđem u sebe, a to je pre dva dana i pokrenuo odlazak našeg najvoljenijeg panonskog pesnika i mornara čiji stihovi su uticali kako na mene tako i na moje drugare, jer smo i sami dolaskom iz provincije u Novi Sad udahnuli taj jedan mladalački lahor slobode i mnogo sami pisali i svirali i bili maksimalno inspirasani Đoletovim stihovima i našim panonskim rimama.
Balaševića je volela i moja pokojna majka da sluša, a pre par godina je Đole izbacio pesmu Mati koja je sve ono što osećamo kojima majke nisu na ovom svetu. Moja majka Snežana je bila veoma posebna, no to svako verovatno misli o svojoj majci. Na prve stihove pesme: O mati veje sneg……. meni suza krene bukvalno svaki put kada čujem pesmu. Svaki put kada bi pao sneg išao sam sa majkom u duge šetnje onim lepim Apatinom koji je njenim odlaskom negde nestao iz mog života. Kada ode majka sa ovog sveta ništa više nije isto…….
Nadiru horde sećanja, nedostajanje ne odustaje. Tek dolaskom snajke Svetlane (Cece) je ta tuga malo splasnula i odlazak u Apatin više nije strašan, jer je kuća živnula. Odlaskom majke cela jedna porodična bajka se završava tužnim krajem…….Odlazak Đoleta je produbio taj bol i osvežio ranu koja ne može zarasti. Često se sećam poslednjeg vikenda koji sam proveo u Apatinu, imali smo svirku u Somboru i družili se se fenomenalno, nedelju popodne smo Milan, Radenko i ja kod mene kuvali riblji paprikaš, majka je napravila štrudlu koja je bila kao iz neke Balaševićeve pesme. Sledeći dan u ponedeljak je majci pozlilo i dan kasnije je napustila ovaj svet, imala je samo 47 godina. Posle toga sam ostao u Apatinu, dok nije prošlo 40 dana, jer nisam znao ni šta bih radio ni gde bih bio, najlogičnije uz oca i brata kući. Posle toga je život krenuo dalje, nešto teže nego ranije, jer majčinska ljubav i oslonac nema zamenu ni alternativu.
U lejama novih boja života nema više snegova do kolena kao nekada u staroj Vojvodini kroz koji sam se svake zime šetao. Čim napada, obujemo čizme i šetamo kroz bajkoviti Apatin, ceo ovaj tekst je nastao sa one strane vremena koji je u stvari Apatin u meni koji nikada i ne može da izađe. Od nemila i nedraga uvek je u meni taj sneg.
O mati, veje sneg....Ni to me ne raduje više..... Prošlo je zauvek.....Severac pustolinom briše... Čim dirne vode mirne....Hvata se led.....I ravno je u nedogled........ Nadiru pahulje.....Ko horde minulih minuta.... Niko ne strahuje što kasnim....Što me nema s puta......
Taj nekadašnji Apatin otvara romane sećanja, kakve bih želeo da pamtim. Zato i pišem ovo, nadiru sećanja ko horde minulih minuta kako kaže naš Đole. Ta sećanja ne odustaju.
Ovaj tekst sam krenuo da pišem inspirisan Dunavom i Balaševićem, ali majčino lice me je presrelo slušajući pesmu Mati koja je samo trebala da bude muzički background za sećanja, ali nadire ta neobuzdana ljubav koju smrt ne može oduzeti. Ne odustaje. Opet sam sreo majku koju čekam odnekud. Kako i kaže Apostol Pavle u poslanici korinćanima: „Ljubav nikad ne prestaje“.
Nekadašnja Vojvodina od pre samo par decenija nije ista ova u kojoj živimo, to verovatno u svim generacijama postoji kao priča Eh kako je bilo ranije. Ali ovaj neobuzndani tehnološki razvoj je uzeo danak, duša čoveka nije toliko važna kao nekada, sad su došli dani spoljašnjosti. Ne mislim da ljudi nemaju osećanja, ali ona nisu u modi i nisu tako lepo sročena kao u pesmama Balaševića, Arsena, Branka Miljkovića, Alekse Šantića…..Poezija nije u modi…..Nikada nije ni bila u modi, ali je naš Đole poeziju približio ljudima i još jednom razbudio jugoslovneski duh i širom bivše države rasplakao mnoga srca. Otišao je sa pučine života u besmrtnost.
Najvažnije za mene je što će stihovi koje smo slušali noćima i pili hektolitre piva i vina u studentskim noćima uvek imati palac stoper i vratiti me u sebe, neće mi dati da budem neko drugi. Valovi modernog vremena su skloni da nas zbrišu, jer talasi lađe lome, a kamoli ne nas.
A vreme je da se i vratim naslovu ovog sećanja….Sećam se jedne noći kada smo u jednoj kući u Novom Sadu gde sam bio u iznajmljenom stanu Milan Bluzer i ja celu noć slušali Balaševića i od svih pesama te noći me je posebno kosnula Noć kad sam preplivao Dunav…….Mnoge mladalačke noći smo slušali muziku, mnoge zore gledali suncu u oči….I uvek sam se pitao da li ću i ja preplivati Dunav, tj da li ću u ovom životu naći pravu obalu……Iako smo kao klinci svaki dan preplivali Dunav, nekako imam osećaj da se nismo videli dugo. Iz predgrađa života podigao se veliki grad. Mnoge stanice i gradovi, snovi, sreća i tuga smenjuju se i taj životni san i java su se pomešali, ali na kraju i posle majke ima neko da strahuje što me nema s puta…..Pre neku godinu zavejao sneg i ja išao da predajem u Vršac i moja Taškica se razbolela od brige za mnom da se zdravo kući vratim…..Nije to majčinska briga, ali blizu……
Napišite odgovor ili komentar