Sunce se ponovo rađa

17. januar 2025.

Sunce se ponovo rađa

Ustao sam jutros u pola 6 i u miru još noćnog jutra krenuo da razmišljam, blizu sam završetka pete decenije života koji me podseća na neki tranzit koji nikako da se završi. Uzimam olovku i papir (čitaj laptop) i misli mi naviru, prvo sam hteo da pišem status na Facebook da podelim misli sa vama i shvatam da imam više teksta koji bolje da stavim na sajt kao blog post.

Uzeo sam na kraju teksta poznati naslov od Ernesta Hemingveja jer naslov tekstu dajem konačno kada ga napišem, a nekim sopstvenim saznanjima ugledao sam novo sunce i nove horizonte, jer čovek se uči dok je živ. Hemingvej mi je u bio veoma važan u formiranju ličnosti pa je zaslužio da baš od njega pozajmim naslov za ovaj tekst. Neverovatno je da Sunce se ponovo rađa Hemingvejev prvi roman. Iako ovaj tekst nije njim uopšte inspirisan, naslov mi je pojačao tekst na kraju, ja ne mogu da smislim tako dobar (smeh).

Nekoliko godina radeći sa ljudima kroz edukacije web dizajna i programiranja pokušavam pomoći ljudima da zapravo probude u sebi strast za stvaranjem. Stvaranjem kako sad mnogi kažu boljom verzijom sebe, ali me to strašno iritira. Zapravo poludim kada to pročitam ili svi koučevi nam žele najbolji dan ikada, to je tako glupo (smeh). Ono što vidim da nam svima treba više samopouzdanja, vere u sopstvenu stvar, preduzimljivosti ka akciji, e tu zapravo kreće današnji tekst……

Preduzimljivost

Kao društvo smo siromašni, mislim slabo imamo kinte u odnosu na bogatije zemlje, a i sve ostale. A laki smo na kintu, časti se i kupuje i više nego sto realno možemo (polazim i od sebe ovde). A kasnimo generalno u edukaciji u smislu mogućnosti. Mojoj generaciji niko u školi nije govorio tipa o preduzetništvu, sada je to došlo za početak do srednjih škola. Osnovno obrazovanje nema zaseban predmet preduzetništvo, ali se određene teme obrađuju u okviru predmeta kao što su: Tehnika i tehnologija i informatika i kroz projekte koje neke škole sprovode van nastavno. No i to je neki pomak za razliku od pre npr 30 i više godina, kada nismo spremani za rad i realnost životnog tržišta.

Ja sam kao mlad čovek bio prvo upisao Višu poslovnu školu i smatrao sam to najgorim izborom koji se moze zamisliti, mislio sam da su totalni retardi svi koji to uče, pa i ja sa njima i batalio. A sad mi se otvorio um za ekonomiju, marketing, menadžment…..Život je čudo (smeh). Posle kada sam upisao bogoslovski fakultet kao relativno sveže kršten hriščanin sam bio u fazonu imati ili biti, povučen tom mišlju Eriha Froma, osećao sam i smatrao da je sve u duhovnom…I generalno i jeste u našem ličnom smislu to smo kakvo nam je duhovno nastrojenje. Ali praktično i duhovne ustanove tipa crkve i manastiri su ekstremno vezani za ekonomiju, igumani moraju biti i jesu u bukvalnom smislu menadžeri. Prosto moraš da das Bogu božije, državi njeno, da kupiš stvari vezane za osnovne potrebe tipa hrana, odeća, platiš stan, kretit za stan, manastir je velika ekonomija, kao stambena zajednica u kojoj monasi nemaju platu, ali imaju zaduženja pored duhovnih koja služe u tom ekonomskom napretku manastira koji ima svoje praktične potrebe……Mnogi manastiru eksterno zapošljavaju radnike kada imaju više zemlje, a malo monaha koji ne mogu da sve to ishendlaju.

I kao potrošači smo mlitavi u Francuskoj se zapali Pariz kada krenu da se zezaju sa cenama goriva, a kod nas se ljudi bune kad dodje ono do nokata, skuplje nam gorivo od ekonomski najmoćnijih zemalja Evrope….Slabo pregovaramo o svojoj sudbini nismo sposobni da se izborimo za svoje interese, a da je to tako govori nas da smo uz jos 2 – 3 zemlje generalno na samom dnu Evrope. Realnost je surova, samo najmočnije zemlje imaju skuplje gorivo Nemačka, Švajcarska, Italija, Francuska, Turke neću računati u Evropu, iako su jednim svojim mikro delom. A sva ta problematika je takva jer smo slabo ekonomski osvešćeni, meni prvom je trebalo preko 45 godina da shvatim mnoge stvari, jer nisam učen nikada kako stvari funkcionisu, doduše majka mi je bila pametna žena, ali ona jedina mi je neke stvari sugerisala, pa pošto je bila jedina nisam je mnogo slušao po tom pitanju, a trebao sam, sve je bila u pravu (smeh).

Između istoka i zapada

Ne mogu zaboraviti one izreke Uči da ne bi radio i slično…..Srbi i Rusi su jako zdušno prihvatili utopiju komunizma koja je možda bila na tragu nekog idealizma kao sto je Kantov ili kao Hegelova dijalektika, tj negde ima spregu sa filozofskim idejama, ali praktično je to bilo sirovoooooo. Nije moglo da prođe. Komunizam u svojoj primeni je više politički i ekonomski sistem, njegova filozofska dimenzija se ogleda u konceptima pravde, jednakosti i slobode, kao i u kritici kapitalizma i eksploatacije radničke klase. Može se reći da je komunizam istovremeno i ideologija i filozofski projekt usmeren ka stvaranju bezklasnog društva. A znamo da u ljudskom rodu to nikada nije niti će moći da se desi, moć je veliki neprijatelj ljudskog roda, kada mali čovek oseti moć ili nadmoć pokazuje svoje pravo lice.

U Rusiji (tada SSSR) tekođe cilj je bio stvaranje društva bez klasa kao i kod nas, ali je sovjetski komunizam bio obeležen autoritarnim sistemom i represijom. Kao i sad trenutno jer je i sam Putin dete komunizma. Današnja Rusija ima jelte kapitalistički sistem, ali pre svega uz snažno učešće države u ključnim sektorima poput energetike. Ovaj sistem se često naziva državni kapitalizam. Jel vam poznato ovo….Neverovatno je da su Rusi za vreme komunizma bukvalno zatvorili sve manastire, zamislite koji je to bio posao, ostao je da radi samo jedan manastir, Optina pustinja ali kao muzej. Tada je u Rusiji nastalo belo monaštvo. Monasi su bili u mirskim odelima, tajni monasi koji su živeli u blizini manastira koji su bili zatvoreni.

E sad i mi smo mi došli do nekog sistema koje je čisti zapadni kapitalizam, ali sa snažnim komunistickim nasleđem. Za razliku od Sovjetskog Saveza, Jugoslavija je razvila sistem samoupravnog socijalizma, gde su radnici imali veću kontrolu nad fabrikama, a ekonomija je kombinovala centralno planiranje i tržišne elemente. Proces privatizacije bio je turbulentan, sa značajnim problemima poput korupcije i bogaćenja pojedinaca na račun društva. Današnja Srbija funkcioniše kao kapitalistički sistem, sa ekonomijom koja je otvorena za međunarodne investicije koje su i došle, ali uz prisutne ostatke socijalističke prošlosti i to je naš najveći problem. Pre neki dan čitam negde u jednom firmi direktor predsednik sindikata, smejem se sad baš dosta.

Naš ogroman izazov i hendikep su niske plate, korupcija, spor i korumpiran pravni sistem. Mi smo rastzani između istoka i zapada iako praktično zapadnjaci balansiramo sa jedne strane izmešu Rusije, naravno i Kine, a sa druge strane EU. A ostali smo jedino ostrvo u Evropi koje nije deo praktično evropskog sistema života i vrednosti. Vezujemo se kao i Rusi za vladara, nama treba praktično kralj kakvi smo, živimo naviknuti na centar moći koji se manifestuje kroz vladara.

Da li je Srbija deo kapitalističkog sveta

Svakako da. Funkcionišemo po principima tržišne ekonomije, gde ponuda i potražnja određuju cene i proizvodnju.

Takođe i po pitanju međunarodne trgovine. Učestvujemo u globalnom kapitalizmu kroz izvoz i uvoz robe, imamo strana ulaganja i integraciju u međunarodne organizacije.

Kao i mnoge zemlje u kapitalizmu i Srbija se suočava sa socijalnim nejednakostima, što ukazuje na izazove kapitalizma u praksi, jer su nam izmešane komunističke prakse jer previše očekujemo od države, a malo od nas samih. To je pre svega moj zaključak i pogrešno vaspitanje tj obrazovanje. Još smo u tranziciji.

Novo sunce se rađa

Ali kao ipak neki entuzijasta ja verujem da možemo bolje i da je možda došlo vreme da se desi čudo, da naš narod postane normalan, da shvatimo da nismo mi nebeski narod više od drugih naroda. Jer naš Bog je i Bog drugih ljudi, čak i onih koji ga nisu prihvatili. Bog ne zavisi od našeg prihvatanja.

Dobro vam jutro koji ovo čitate kada sam objavio i srečno svima koji ikada otvore ovaj članak, budite pravi ljudi, a ne neke jajare!

Komentari

Napišite odgovor ili komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


© Slobodan Mirić - Dnevnik jednog programera